Neminovno subjektivno i nekompletno, bez naročitog redosleda:
-
Ubistvo s predumišljajem (1995) zbog strašnog scenarija, nekih od najtežih scena u domaćoj kinematografiji i fenomenalne glume.
-
Bure baruta (1998) zbog tona, koncepta, strukture i toliko sjajne glume na jednom mestu.
-
Bulevar revolucije (1992) zbog tematike sa kojom se uhvatio u koštac i stila sa kojim je tome pristupio.
-
Stršljen (1998) zbog hrabrosti i
noir-nosti koja se samo tada mogla napraviti tako dobro.
-
Crni bombarder (1992) zbog neponovljive nadrealne atmosfere, retko viđenog distopijskog fazona i nezaboravnih likova. Naravno i zbog predviđanja uloge radija u rušenju satrapa.
-
Maratonci trče počasni krug (1982) zbog majstorstva u svakom aspektu, i manje poznatog političkog komentara na nasleđe post Titove Jugoslavije.
-
Nacionalna klasa (1979) zbog hrabrosti, hrabrog finiša i esencijalnog old skul šmekerizma koji i dalje služi kao vodvilj odabranima.
-
Zona Zamfirova (2002) zbog sjajne atmosfere, dopadljivosti i kompetentne adaptacije.
-
Undergroud (1995) zbog kreativnosti, nadrealizma i tehničke izvedbe.
-
Klopka (2007) prvenstveno zbog glume.
-
Nebeska udica (2000) zbog scenarija i užasnog obrta, ali i 'vajb'-a koji deluje da je ostao u toj deceniji i tom veku.
-
Rane (1998) zbog sirovosti i tona, kao i hrabrosti u suočavanju sa temom.
-
Tito i ja (1992) zbog originalnosti, koncepta i suptilnog političkog komentara.
-
Balkanski špijun (1984) zbog brutalne satire paranoičnog komunističkog društva tokom ''prosperitetnih'' 80ih.
-
Variola vera (1982) zbog fantastično izvedenog realističnog horora koji nije propustio ni suptilni politički komentar.
-
Bitka na Neretvi (1969) ovde predstavlja mnoge ideološke, bljutavo propagandne komunističke filmove koji su ipak sa tehničke strane fascinantni i neretko nenadmašno autentični u atmosferi i vizuelnom.
-
Profesionalac (2003) zbog strukture, glume, scenarija i lamenta nad jednom pirovom pobedom.
-
Mi nismo anđeli (1992) zbog originalnosti, stila, glume, likova, besramnog šmekerizma, čiste avangarde i tona nepatvorenog šarma.
-
Tri palme za dve bitange i ribicu (1998) zbog svoje nenormalnosti, nade, ideje, neozbiljnosti i nepresušnog potencijala da popravi i najusraniji dan.
-
Kad porastem biću Kengur (2004) zbog plejade sjajnih likova, autodestruktivnosti i tone fazona koja su postala deo folklora.
-
Lepa sela lepo gore (1996) zbog gerilskog snimanja, glumačke ekipe, integriteta, tona, hrabrosti, strukture i jednog najboljih anti ratnih poruka ikad snimljenih.
-
Kako je propao rokenrol (1989) zbog fazona, humora, dopadljivosti i stila koji već mnogima nedostaje.
-
Davitelj protiv davitelja (1984) zbog koncepta, glume i fotografije.
-
Karađorđeva smrt (1983) zbog fantastične i neponovljive atmosfere, autentičnosti i glumačke izvrsnosti glavnih likova.
...