Nacionalni sastav Titovih partizana

Drug Stari:
Kako to da su Srbi u partizanima predstavljali apsolutnu vecinu kad se ovde protura teza da su Srbi bili visestruko naklonjeniji cetnicima?
Kliknite za proširenje...
У Шумадији, Поморављу, Далмацији, Лици, источној Босни.Док су у Славонији,западној Босни, Кордуну, Банији, Војводини били наклоњени партизанима.
 
Koča:
Ovi Hrvati vise ne znaju sta iznose ovde ali njihovi pokusaji da prikazu nekakav hrvatski antifasizam su sve tuplji i komicniji...
Kliknite za proširenje...


Dakle radi se o regiji gdje hrvata nije niti bilo a gubili su glave. Podatke za bitku na Neretvi nemogu naci ali vise puta sam cuo da je 50% poginulih partizana bilo hrvatske narodnosti.


Spisak poginulih boraca na partizanskoj strani u bici na Sutjesci

Ukupno poginulih boraca- 6391

po nacionalnosti

Srba - 3222
Hrvata- 2223
Crnogoraca- 644
Slovenaca- 2
Makedonaca- 3
Muslimana- 192
Židova- 25
Italijana- 3
Roma-1
Poljaka- 1
Nijemaca-1
Kanađana-1
neutvrđena nacionalnost- 73

Brigade s najvećim gubicima

Ukupno brojno stanje - poginulih

1 prol. 1541 - 409
2 prol. 1025 - 360
4 prol. 1471 - 456
5 crnog. 1000 (otprilike) - 396
1 dalm. 1000 (otprilike) - 564
2 dalm. 1200 - 764
3.dalm 1000 (otprilike) - 531
7 banij. 600 - 365

Poteritorijalnoj pripadnosti

Hrvatska- 3580
Bih- 1776
Crna Gora - 646
Srbija- 284
Makedonija- 3
Slovenija-3



Izvor: Vladimir Dedijer
 
Poslednja izmena:
Mickie:
Bilo je nekoliko Crnogoraca, citao sama ali ne mogu da se setim imena pojedinaca... ili su bili u ustasama, ili bese saradjivali sa ustasama a nisu zvanicno nosili njihovu uniformu.
Kliknite za proširenje...

Bili su Savic Markovic Stedimlija i Sekula Drljevica i jos par manje poznatih. Djurisicevi prezivjeli cetnici su se stavili pod kmandu Drljevica kao "crnogorska vojska", da spase glave, a onda su ga ubili iz osvete prvom prilikom.
 
znate li vi sta znaci rijec ustasa? Sekula Drljevic je bio blizak hrvatskim nacionalistima-fasistima! ustasa je pripadnik njihove vojske! ustasa USTANIK.... niko od Crnogoraca nikad nije bio clan bilo kakve hrvatske vojne grupacije! ni u istorijskim spisima se to ne pominje! ako neko ima neki izvor neka posalje bio bih zahvalan.....

Ustaška vojnica bila je vojni ogranak Ustaškog pokreta, aktivna na prostoru Nezavisne Države Hrvatske tijekom drugog svjetskog rata. Iako je nastala kao ustaška stranačka vojska, Ustaška vojnica kasnije je postala regularni dio oružanih snaga NDH. 1944. je zajedno sa Hrvatskim domobranstvom ujedinjena u Hrvatske oružane snage.
 
Poslednja izmena od moderatora:
Marin80:
Dakle radi se o regiji gdje hrvata nije niti bilo a gubili su glave. Podatke za bitku na Neretvi nemogu naci ali vise puta sam cuo da je 50% poginulih partizana bilo hrvatske narodnosti.


Spisak poginulih boraca na partizanskoj strani u bici na Sutjesci

Ukupno poginulih boraca- 6391

po nacionalnosti

Srba - 3222
Hrvata- 2223
Crnogoraca- 644
Slovenaca- 2
Makedonaca- 3
Muslimana- 192
Židova- 25
Italijana- 3
Roma-1
Poljaka- 1
Nijemaca-1
Kanađana-1
neutvrđena nacionalnost- 73

Brigade s najvećim gubicima

Ukupno brojno stanje - poginulih

1 prol. 1541 - 409
2 prol. 1025 - 360
4 prol. 1471 - 456
5 crnog. 1000 (otprilike) - 396
1 dalm. 1000 (otprilike) - 564
2 dalm. 1200 - 764
3.dalm 1000 (otprilike) - 531
7 banij. 600 - 365

Poteritorijalnoj pripadnosti

Hrvatska- 3580
Bih- 1776
Crna Gora - 646
Srbija- 284
Makedonija- 3
Slovenija-3



Izvor: Vladimir Dedijer
Kliknite za proširenje...

što govori da su Srbi imali dva anti Fa pokreta a Hrvati jedan fašistički...........i jedan uslovno antifašistički ako računaš Dalmoše u Hrvate..
 
Tijekom rata u Hrvatskoj je bilo osnovano 250 partizanskih odreda, 70 brigada, 17 divizija, 5 korpusa i 1 armija. Partizanski odredi uglavnom su dobivali nazive po mjestima gdje su bili osnovani i u kojima su djelovali. Brigade su dobivale nazive po gradovima, regijama ili povijesnim osobama, a divizije i korpusi označivani su brojevima. Od 53 divizije u Jugoslaviji, hrvatskim divizijama pripali su brojevi: 6 (lička), 7 (banijska), 8 (kordunaška), 9 (dalmatinska), 12 (slavonska), 13 (primorsko-goranska), 19 (dalmatinska), 20 (dalmatinska), 26 (dalmatinska), 28 (slavonska), 32 (zagorska), 33 (moslavačka), 34 (hrvatska), 35 (lička), 40 (slavonska) i 43 (istarska). Od 15 jugoslavenskih korpusa 5 ih je bilo iz Hrvatske, a nosili su brojeve 4 (hrvatski), 6 (slavonski), 8 (dalmatinski), 10 (zagrebački) i 11 (hrvatski). Po nacionalnoj strukturi 4. korpus imao je srpsku većinu, 8., 10. i 11. korpus imali su hrvatsku većinu, dok je 6. korpus u početku imao srpsku, a na kraju hrvatsku većinu. U postrojbama Jugoslavenske ratne mornarice Hrvati su činili oko 90% boračkoga sastava.
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=46824#top

Prvi antifašistički partizanski odred na području Hrvatske i uopće Jugoslavije je osnovan u šumi Žabno pokraj Siska 22. lipnja 1941.[3] pod vodstvom Vlade Janića-Cape. Partizani u Hrvatskoj nosili su troroge kape po uzoru na interbrigadiste u španjolskom građanskom ratu. Cilj partizana je bio, prije svega, oslobađanje Hrvatske od njemačke i talijanske okupacije i terora koji je provodio ustaški režim prema Romima, Srbima, Židovima i svim Hrvatima i drugima koji nisu prihvaćali ustaška načela.

Antifašistički pokret u obliku oružane borbe razvio se u Hrvatskoj kao nigdje u Europi, te je od formiranja Sisačkoga partizanskog odreda 22. lipnja 1941., sastavljenog gotovo isključivo od Hrvata, već koncem 1941. brojio oko 7.000 boraca; početkom 1942. Glavni štab Hrvatske podijelio je bojište na 5 zona na kojima je djelovalo 5 korpusa s po 2 do 4 divizije, te je do konca 1944. taj broj rastao tako da se u partizanskim redovima borilo oko 150.000 boraca.[2]
https://hr.wikipedia.org/wiki/Narodnooslobodilački_pokret_u_Hrvatskoj

Razmjeri podrške partizanima su se razlikovali obzirom na područje i nacionalnost, odražavajući egzistencijalne brige lokalnog stanovništva i vlasti. Nakon što je 40 hrvatskih komunista osnivanjem partizanskog odreda simbolično pokrenulo ustanak u Hrvatskoj, on je dobivao sve više pristaša.[26] Ustanak pod vodstvom Tita u Srbiji, podignut dva tjedna kasnije, (Užička Republika), bio je brzo slomljen te je poslije toga podrška partizanima značajno pala. Broj partizana u Srbiji bio je zanemariv do kraja 1943., kad je počeo dobivati veću podršku zbog uspješne borbe protiv Sila Osovine.[28]
https://hr.wikipedia.org/wiki/Narodnooslobodilačka_vojska_i_partizanski_odredi_Jugoslavije

Spisak poginulih boraca na partizanskoj strani u bici na Sutjesci

Ukupno poginulih boraca- 6391

po nacionalnosti

Srba - 3222
Hrvata- 2223
Crnogoraca- 644
Slovenaca- 2
Makedonaca- 3
Muslimana- 192
Židova- 25
Italijana- 3
Roma-1
Poljaka- 1
Nijemaca-1
Kanađana-1
neutvrđena nacionalnost- 73

Brigade s najvećim gubicima

Ukupno brojno stanje - poginulih

1 prol. 1541 - 409
2 prol. 1025 - 360
4 prol. 1471 - 456
5 crnog. 1000 (otprilike) - 396
1 dalm. 1000 (otprilike) - 564
2 dalm. 1200 - 764
3.dalm 1000 (otprilike) - 531
7 banij. 600 - 365

Poteritorijalnoj pripadnosti

Hrvatska- 3580
Bih- 1776
Crna Gora - 646
Srbija- 284
Makedonija- 3
Slovenija-3



Izvor: Vladimir Dedijer

Pa sa statistikom svega i svačega su barem bili opsjednuti - ukupno sudionika NOB iz Hrvatske 471 836 od čega:

230 000 u NOV i POJ
241 836 u ostalim organizacijama

267 961 ili 56,79% Hrvata
156 771 ili 33,23% Srba

KPH u lipnju 1945 je imala 24 780 članova od čega:

13 877 ili 56% Hrvata
10 149 ili 41% Srba
774 ili 3% ostali

u KPH prema socijalnom sastavu

24,5% radnika
62,7% seljaka
4,6% obrtnika
5,8% intelektualaca

(još nekih 20000 članova partije iz Hrvatske koji su se nalazili u JA drugdje)
http://www.*********/showthread.php?t=408246&page=4
 
Antifašistički pokret u obliku oružane borbe razvio se u Hrvatskoj kao nigdje u Europi,
Kliknite za proširenje...

i da jeste, nema veze sa Hrvatima ili ima jako malo...jasno ti je da su nosioci Srbi...Hrvati imaju svoju nezavisnu drzavu, u kojoj se sprovodi genocid nad Srbima, a Nemce su docekali kao oslobodioce...

te je od formiranja Sisačkoga partizanskog odreda 22. lipnja 1941., sastavljenog gotovo isključivo od Hrvata, već koncem 1941. brojio oko 7.000 boraca
Kliknite za proširenje...
Prvi antifašistički partizanski odred na području Hrvatske i uopće Jugoslavije je osnovan u šumi Žabno pokraj Siska 22. lipnja 1941.[3] pod vodstvom Vlade Janića-Cape
Kliknite za proširenje...

za pocetak da se manemo ove bajke i gluposti...

Što slavimo: Je li Sisački partizanski odred uopće postojao?

Ukoliko je spomenuti odred uopće formiran, radilo se o skupini članova lokalne partijske organizacije koja je u strahu pred viješću da je Njemačka prekršila pakt o nenapadanju i prijateljstvu sa Sovjetskim Savezom pobjegla u šumu. Koliko je njihov tadašnji čin bio nebitan, ukazuje i broj suprotnih informacija glede imena njihova zapovjednika. Prema tome, na osnovu navedenih podataka, posve je nejasno koji se događaj 22. lipnja svake godine u jednoj od sisačkih šuma obilježava kao državni praznik.

http://www.hrsvijet.net/index.php/m...-je-li-sisaki-partizanski-odred-uope-postojao
 
Poslednja izmena:
KOMUNISTI IZ HRVATSKE I HRVATSKA DRŽAVA (XII.)

SRBI ČINE VEĆINU PARTIZANSKIH POSTROJBI

Piše:
Tomislav JONJIĆ

http://www.tomislavjonjic.iz.hr/III_komunisti_12.pdf

...Većina Hrvata i 1943. slavi 10. travanj

Uz političke teškoće, takva je situacija išla na ruku komunističkoj propagandi. Usprkos tomu, velika je većina Hrvata i tijekom 1942. bila nespremna prihvatiti sirenski zov komunističkih pobunjenika i ustati protiv vlastite države, unatoč svim njezinim nedostatcima. Da su Srbi bili većina u partizanskim postrojbama još i krajem 1942., potvrđuje popis socijalnoga i nacionalnog sastava partizanskih snaga u Drugoj operativnoj zoni, koja je obuhvaćala Moslavinu. Od ukupno 1457 partizana na tome velikom području, 29. prosinca 1942. bilo je 768 Srba, 648 Hrvata, 19 Židova i ostalih, 4 Muslimana i 18 Slovenaca. Članova i simpatizera KPJ bilo je 972, članova SKOJ-a 266, a članova ostalih stranaka svega 24. I krajem veljače 1943. partizani su se tužili kako su Hrvati hladni prema partizanima (zbog nasilja i prisilnih mobilizacija), "dok su Srbi još uvijek puni otvorenih simpatija za našu vojsku". Partijska ćelija na Žumberku sa žaljenjem konstatira 14. travnja kako je narod "dosta neprijateljski raspoložen, što se je moglo vidjeti po kresovima i svetkovanju na 10 aprila".6

Suočeni sa slabim razvojem njihove pobune, jer je hrvatsko seljaštvo odbijalo odmetnuti se u šumu, a srpsko preferiralo četnike, koji su uživali otvorenu talijansku potporu, tijekom kolovoza i rujna 1941. prvaci komunističkog pokreta u Dalmaciji (Marin Krstulović, Vicko Krstulović, Ivan Lučić-Lavčević) pokušavaju sklopiti sporazum s istaknutimjugoslavenskim integralistima i vodstvom četnika (Sergije Urukalo, dr. Ante Kovačić-Šebeškin, Dobrosav Jevđević), ali ovi na pristaju na podjelu uloga. Izloženi kritikama središnjih partijskih tijela zbog neuspjeha u organiziranju ustanka, dalmatinski komunisti priznaju da nisu uspjeli dobiti potporu hrvatskoga puka, ističući kako na njihovu području "ne živi pravoslavni element", koji je zbog ustaških progona odbjegao u šumu. Taj je element oran za borbu, ali se nalazi u području oko Livna i Knina, a tamo su partijske organizacije slabe ili uopće ne postoje.

Sredinom studenoga 1941. u pismu Glavnom štabu NOP odreda za Hrvatsku, Tito ističe kako je "oslobodilačka borba kod vas još uvijek u uskim okvirima nekoliko partizanskih odreda", s tim da se, za razliku od Srbije, još "ne pokazuje da hrvatske mase prihvaćaju u širem opsegu našu liniju po pitanju oslobodilačke borbe". Pred Božić 1941. partizanski pokret u čitavoj Dalmaciji, uključujući i livanjski kraj, broji oko 250 naoružanih pripadnika. Uskoro su pod vojnu komepetenciju Dalmatinskog štaba, osim Livna, došli i okruži Bugojno, Glamoč i Tomislavgrad. Na sveukupnu području pod zapovjedništvom tog štaba, sredinom ožujka 1942. partizanske su snage brojale tek 610 ljudi, dok u južnoj Dalmaciji "do Dubrovnika i Kotora" partizanskog pokreta do tada uopće nije bilo, niti ga sada ima.

Partizani - Srbi prijete klanjem Hrvata

Sredinom prosinca 1941. partizanski odredi u Hrvatskoj nisu imali više od 6.370 pripadnika, s tim da Glavni štab nije imao nikakve izravne veze sa Slavonijom, Hrvatskim Zagorjem i Dalmacijom, te uz napomenu, da taj broj treba uzeti sa zrnom soli i držati ga prije pretjeranim, negoli točnim. Zanimljivo je da je u to vrijeme, osim spomenutih 250 partizana u Dalmaciji, prema partizanskim podatcima, u Slavoniji bilo još tristotinjak, a u Hrvatskome Zagorju svega tridesetak partizana.

Ne samo o nacionalnom sastavu, nego i o protuhrvatskome naboju, koji je vladao u partizanima krajem 1941. rječito svjedoči izvješće Vladimira Bakarića, političkoga komesara Glavnoga štaba NOP odreda Hrvatske, upravljeno 27. prosinca Centralnom komitetu KPH. Priznajući organizacijske slabosti i napominjući kako najveće poteškoće postoje "u radu s hrvatskim selima", uslijed čega se "nailazi na ogromno nerazumijevanje kod drugova". Po nekim bi prosudbama, "u slučaju naglog poboljšanja Istočnog fronta (!) vjerojatno došlo do klanja hrvatskih sela i ne bi ostao živ niti jedan Hrvat. Meni se čini da je to malo pretjerano, ali da ima u tome mnogo istine. Usprkos rada polit, komesara (koji su baš dobrim dijelom Hrvati) ide teško s razumijevanjem politike pridobijanja Hrvata. Partizani često iskorištavaju priliku kad nema komesara u četi da napišu po pisamce u kojem poprijete paležom hrvatskog sela u slučaju represalija prema srpskim selima. Kad se komesar vrati, ne javlja se pisac, nego se stvar pokušava prebaciti na civilno pučanstvo. Tamo gdje je rad komesara nešto bolji, tamo se partizani odnose pravilnije prema hrvatskim selima, ali ih nikako ne možeš priodobiti da pristupaju vrbovanju Hrvata u partizane". Četiri dana kasnije, Bakarić je komesara kordunaškoga partizanskog odreda upozoravao na neprihvatljiv način nabrajanja neprijatelja, pri kojemu su ustaše ispred Talijana i Nijemaca, te ga je upozoravao na potrebu "postizavanja bratstva i borbenog jedinstva Srba i Hrvata", pri čemu treba više pozornosti posvetiti "problemu uvlačenja hrvatskih masa u borbu". Priznajući prešutno da zasad može računati na srpski živalj, komunistički se propagandni list Naš izvještaj krajem siječnja 1942. pravda zbog sukoba između Mihailovića i partizana, navodeći da su partizani inzistirali na sporazumu, ali je Draža to odbio.7

Tito se 6. ožujka 1942. tužio na slabu organizaciju u Hrvatskoj, a pogotovo u Zagrebu. "Prava je sramota za naše drugove u Hrvatskoj" da u domobranstvu tako slabo stoje, unatoč povoljnim uvjetima. Izaslanik Vrhovnog štaba i CK KPJ, Ivo Lola Ribar, javljao je 17. ožujka Titu o situaciji u Hrvatskoj i Vojvodini, napominjući kako i u Dalmaciji glavninu partizanskog pokreta "sačinjavaju još uvijek Srbi!"9

U molbi za ponavljanje postupka, koju je pisao Zvonko Ivanković-Vonta, Hebrangova udovica Olga 1984. napominje kako su "Srbi u Hrvatskoj u prve dvije godine snosili glavni teret NOB-e", dok su Hrvati "tek 1943. počeli masovnije dolaziti u naše jedinice". To mišljenje dijeli i Tomasevich. Dok on ocjenjuje kako su Srbi činili većinu partizanskih postrojbi na teritoriju NDH sve do 1943, ' Velebit u pogledu nacionalnog sastava partizanskih snaga tvrdi: "Godine 1941. i u prvoj polovici 1942. većinu partizana u Hrvatskoj - po mojoj procjeni, oko 75 posto partizanskih postrojbi - tvorili su Srbi, koji su bježali od ustaške kame, a komandni kadar bili su hrvatski komunisti. Taj se odnos počeo mijenjati kad su se Hrvati razočarali u NDH, u prvom redu u Dalmaciji". Postavljanje komunista hrvatskoga podrijetla na zapovjednička mjesta, bilo je motivirano političko-propagandnim razlozima, tj. potrebom da se parira propagandi, koja je ukazivala na srpski značaj pobune, te pokušajem privlačenja hrvatskoga življa u partizane. S takvim je ciljem donesena i zapovijed od 28. listopada 1941., kojom se partizanskim postrojbama u BiH nalaže da u "srpskim krajevima" nose srpsku, a u hrvatskim hrvatsku trobojnicu. Jedna, pak, Titova, izjava o nacionalnom sastavu partizanskih snaga, još rječitije govori, da su Hrvati tijekom 1941. i početkom 1942. još uvijek čvrsto stajali uz svoju državu.

Tito 1942.: U našoj vojsci je 95% Srba

Tito je, naime, u siječnju 1942. izjavio Zulfikarpašiću: "Mi ne možemo voditi protusipsku politiku, u našoj vojsci nalazi se 95% Srba".3 Jedno njemačko izvješće od 3. siječnja 1944. tvrdi kako su Srbi i Crnogorci krajem 1942. činili 90% partizanskih snaga. Hrvata ima svega oko 8%, a glavninu tih čine Hrvati iz Primorja, Dalmacije i Gorskoga Kotara. Krajem 1943. u partizanskim je postrojbama između 75 i 80% Srba. Čak i na području NDH, Hrvati čine manje od petine partizana, dok ih je u odnosu na sveukupni partizanski pokret manje od jedne desetine.

Kasnijem priljevu i hrvatskog pučanstva u partizane, odlučno su pridonijela tri čimbenika: 1) promjena opće vojnopolitičke situacije, tj. zaustavljanje osovinskog napredovanja na Istočnoj fronti i u Sjevernoj Africi; 2) stalno slabljenje prestižaNDH, te manjak osobne i pravne sigurnosti pučanstva, što je velikim dijelom posljedica talijanske (u manjoj mjeri i njemačke) politike paktiranja s pobunjenicima, a ne smiju se zanemariti ni propusti hrvatskih vlasti i krvoprolića počinjena u ime države; te 3) sustav represalija, koji su uveli Talijani i Nijemci, strijeljajući velik broj talaca za svoga ubijenog ili ranjenog vojnika, odnosno spaljujući sela i uništavajući imovinu civilnoga življa. Ne smije se zanemariti ni prisilno novačenje u partizanske postrojbe, koje je redovito pratilo svako partizansko napredovanje. Dakako, da je partizansko vodstvo tajilo svoje prave nakane u pogledu provedbe komunističke revolucije, ističući u prvi plan tobožnje oslobođenje od okupacije.
 
Poslednja izmena:
Centralni komitet: Hrvate treba pokrenuti terorom

Pobuna je, razumljivo, otežavala opskrbu pučanstva, bilo zbog pljačke odnosno uništenja usjeva, bilo zbog oštećenja ionako slabih prometnica. Time se povećavalo nezadovoljstvo stanovništva i stvarala podloga za širenje pobunjeničke baze. Ipak, represalije su bile karta, na koju je jugoslavensko partizansko vodstvo igralo od početka. Pavle Pap je 7. srpnja oštro ukorio CK KPH što ne poduzima sabotaže, diverzije i vojne akcije. Član Politbiroa CK KPJ, Edvard Kardelj, izvještavao je 2. kolovoza 1941. o situaciju u Hrvatskoj. "Frankovci" su, kaže Kardelj, uspjeli donekle uhvatiti korijen, pa je osloboditeljski pokret još slab, a Hrvatska "danas za nas najteži teren". Dobar dio odgovornosti za to snosi i partijsko vodstvo, koje je zbog različitih razloga propustilo dići na ustanak neke hrvatske pokrajine. "Na kraju", kaže Kardelj, "još jedna činjenica - za koju se ne može reći da su oni potpuno za nju odgovorni. Postoji razlika u borbenoj spremnosti hrv. i sip. sela. Ako bi mi tu išli po liniji najmanjeg otpora, doveli bi u sukob ta dva sela. Pošto-poto mi moramo dići u borbu i hrv. sela ili će potpuno uništiti srpska naselja. A to se bezuslovno može. Kod nekih drugova postoji bojazan od represalija (ne u rukovodstvu), od uništavanja sela i ljudi itd. Baš taj strah najviše koči odlučnije pristupanje mobilizaciji hrv. sela. A ja držim da će baš represalije prebaciti hrv. selo na stranu sip. sela. teror će bezuslovno dovesti do oružane akcije. - U tom duhu smo i donijeli sada naše konkretne zaključke... Treba izazvati njihovu akciju. Teror protiv mačekov. podići će čitavu Hrvatsku. Da se je to prije učinilo, danas bi stajali dalje."9
Tito je prihvatio taj prijedlog, što očito proizlazi iz njegova naputka, upućenoga CK KPH u kolovozu: "Sa vašim akcijama u poslednje vreme mi smo uglavnom zadovoljni, ali vi ipak mnogo zaostajete iza Srbije i Crne Gore, prema tome poduzmite energičnije mere za proširenje partiz. borbe i narodnog ustanka u čitavoj Hrvatskoj. Budite odlučni i ne prezajte ni pred kakvim teškoćama."

1 "Već uoči kapitulacije Italije, u rujnu 1943., pogotovo nakon nje, u partizanima je neprestano rastao broj Hrvata te ih je tada bilo više nego Srba". (V. Vurušić, Razgovor
s Vladimirom Velebitom, n. dj., 103.)
2 ZNOR, IV/2, dok, 39, s. 109-110. Okružni komitet KPH već 6. listopada 1941. izdao je nalog, prema kojem su "partizanske oznake (...) petokraka zvijezda kao
antifašistički znak, okolo koje će naši partizani u Hrvatskoj nositi hrvatsku, u miješanim odredima i hrvatsku i srpsku, dok u čisto srpskim odredima srpsku zastavu".
(ZNOR, V/l, dok. 54, s. 170-174.)
3 Adil Zulfikarpašić, Put u Foču 25. 1. 1942. godine, u: Bleiburg, uzroci i posljedice, Knjižnica hrvatske revije, Mtinchen-Barcelona, 1988., 50.
4 Usp. M. Lorković, Kroatiens Kampf..., 63-64.
5 Župnik u Jesenicama kod Omiša, don Frane Komić, 19. travnja 1942. ocjenjuje kako dio krivice leži na hrvatskoj strani ("Obći je glas naroda nikada gore, intervencije,
nepravde, švercovanje na veliko, u kojemu je uhvaćen i Hrvatski Radiša. Uza sva upozorenja nikome ni vlas s glave. Kotarski predstojnik (...) izjavio je pred Komić don
Franom i Zvonom Šare, učiteljem iz Jesenica, da se on neće izložiti za Hrvatsku..."), dok "drugi dio odgovornosti pada na okupatomu vlast, koja je najstrože postupila
prema ustašama, a uzela u zaštitu najgore elemente..." (NOBD, II., dok. 486, s. 965-967.)
6 I hrvatske su vlasti - iako sa znatno više obzira - donosile odredbe o represalijama, kojima se pogađao i civilni živalj. (Usp. zapovijed Vojskovođe od 22. studenoga
1941. u: ZNOR, V/2, dok. 131, s. 353-354.)
7 "Partizanski odredi moraju nositi karakter narodno-oslobodilačke vojske. No, mi moramo voditi računa o sutrašnjici i uliniti sve u okviru oslobodilačke borbe, da što
jače učvrstimo svoje baze. Naročito pazite na politkomski sastav i učvršćenje partijskih organizacija; to u prvom redu tamo gdje politkom nije komunista", stoji u
naputku Operativnoga partijskog vodstva CK KPH s kraja studenoga 1941. (ZNOR, V/2, dok. 32, s. 80-84.)
8 Prema: I. Omrčanin, Hrvatska 1941.-1945., 204-205.
9 ZNOR, U/2, dok. 6, s. 28-34. Isticanja u izvorniku.
10 ZNOR, 11/2, dok. 7, s. 34-36.

http://www.tomislavjonjic.iz.hr/III_komunisti_12.pdf
 
Poslednja izmena:
Koča



]Ti kao slučajno nisi primjetio da je Tito to rekao Zulfikapašiću vezano isključivo za Bosnu![/B]

Nadalje,normalno je da su na početku u Partizanima bili pretežito Srbi jer su bili proganjani!I što su mogli,ili u Partizane ili Četnike!A te 1941 g. ih je ionako bilo zanemarivo malo!Niti 7 000.

Hrvatski partizani bili su ključni za NOVJ; do kraja 1943. Hrvatska, s 24% jugoslavenskog stanovništva, davala je više partizana nego Srbija, Crna Gora, Slovenija i Makedonija zajedno. Hrvatski partizani bili su jedinstveni pokret otpora u Europi po broju Židova u svojim redovima, a početkom 1943. uspostavili su ZAVNOH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske) kao parlamentarnu, zastupničku skupštinu cijele Hrvatske, jedinstenu u tadašnjoj Europi. ZAVNOH je održao tri zasjedanja tijekom rata na privremeno oslobođenim područjima, okruženim njemačkim snagama i snagama NDH. Na četvrtom zasjedanju 24. i 25. srpnja 1945. u Zagrebu ZAVNOH se proglasio hrvatskim Saborom .

Prema Goldsteinu , među hrvatskim partizanima krajem 1941. bilo je otprilike 77% Srba i 21,5% Hrvata uz zanemariv broj drugih. Do kolovoza 1942. udio Hrvata je porastao na 32%, a do rujna 1943. i na 34%. Nakon kapitulacije Italije udjel Hrvata je nastavio rapidno rasti te je do početka 1944. među hrvatskim partizanima bilo 60,4% Hrvata, 28,6% Srba , 2,8% Muslimana i 8,2% drugih i boraca nepoznate narodnosti. Sveukupno tijekom rata hrvatski partizani bili su 61% Hrvati, 28% Srbi, a ostalo su bili Slovenci, Muslimani, Židovi, Crnogorci, Talijani, Česi i Folksdojčeri
Povjest je vražja stvar,netko izjavi ili napiše jedno,drugi drugo,a mi vjerujemo ovima ili onima!A MOŽDA NAS DEBELO LAŽU!Laž je tako i bila ovod za rat 1991!

- - - - - - - - - -

http://yavix.ru/{+(>сайт<=>[%3Ehttp:%E2%95%B1%E2%95%B1hr.wikipedia.org%E2%95%B1wiki%E2%95%B1Narodnooslobodila%C4%8Dki_pokret_u_Hrvatskoj%3C]%3C)+%7D
 
Vladimir_Nazor_1976_Yugoslavia_stamp.jpg


Vladimir Nazor:

he was by law concurrently the first (non-monarchical) head of state of Croatia in general, and the first head of state of the current Croatian republic.

https://en.wikipedia.org/wiki/Vladimir_Nazor
 
Што прескачеш ове чињенице, да чујемо?

1. Да је прва озбиљна партизанска јединица са хрватском већином, 9. далматинска дивизија, основана тек почетком 1943.?
2. Да је 300 000(раније сам говорио 200 000 док се нисам консултаовао са хрватским изворима) хрватских војних обвезника било у усташама, домобранима и 3 немачке легионарске дивизије?
3. Да је први партизански корпус са хрватском већином основан тек октобра 1943.?
4. Да је први чисто хрватски партизански корпус основан тек јануара 1944.?
5. Да тај споменути корпус, Загребачки, никада пре доласка Руса није предузео ниједну озбиљну акцију против Немаца и усташа и обрнуто, да Немци и усташе никада пре доласка Руса нису предузели озбиљну операцију против истог?

- - - - - - - - - -

Lamasu:
Pogledajte prilog 377592

Vladimir Nazor:

he was by law concurrently the first (non-monarchical) head of state of Croatia in general, and the first head of state of the current Croatian republic.

https://en.wikipedia.org/wiki/Vladimir_Nazor
Kliknite za proširenje...

Творац Хрватског плана Б, писац песме Поглавник, алал вам вера киме се дичите...
 
patriot_1:
Prema Goldsteinu , među hrvatskim partizanima krajem 1941. bilo je otprilike 77% Srba i 21,5% Hrvata uz zanemariv broj drugih. Do kolovoza 1942. udio Hrvata je porastao na 32%, a do rujna 1943. i na 34%. Nakon kapitulacije Italije udjel Hrvata je nastavio rapidno rasti te je do početka 1944. među hrvatskim partizanima bilo 60,4% Hrvata, 28,6% Srba , 2,8% Muslimana i 8,2% drugih i boraca nepoznate narodnosti. Sveukupno tijekom rata hrvatski partizani bili su 61% Hrvati, 28% Srbi, a ostalo su bili Slovenci, Muslimani, Židovi, Crnogorci, Talijani, Česi i Folksdojčeri
Kliknite za proširenje...
Ништа ново, то смо отприлике и знали да је мали број Хрвата био у партизанима на почетку рата а да се касније нарочито после 1943 ( када се већ видело ко ће добити рат) тај број рапидно повећава неретко и директно из усташких формација.
Ипак на крају рата, априла 1945, број Хрвата у партизанима је око 100 000 док је у исто време број Хрвата у нацистичким формацијама, усташама, домобранима и легионарима дупло већи око 200 000.
 
Ненад:
Што прескачеш ове чињенице, да чујемо?

1. Да је прва озбиљна партизанска јединица са хрватском већином, 9. далматинска дивизија, основана тек почетком 1943.?
2. Да је 300 000(раније сам говорио 200 000 док се нисам консултаовао са хрватским изворима) хрватских војних обвезника било у усташама, домобранима и 3 немачке легионарске дивизије?
3. Да је први партизански корпус са хрватском већином основан тек октобра 1943.?
4. Да је први чисто хрватски партизански корпус основан тек јануара 1944.?
5. Да тај споменути корпус, Загребачки, никада пре доласка Руса није предузео ниједну озбиљну акцију против Немаца и усташа и обрнуто, да Немци и усташе никада пре доласка Руса нису предузели озбиљну операцију против истог?

- - - - - - - - - -



Творац Хрватског плана Б, писац песме Поглавник, алал вам вера киме се дичите...
Kliknite za proširenje...

I što piše u toj pjesmi?:hahaha:
 
Lamasu:
I što piše u toj pjesmi?:hahaha:
Kliknite za proširenje...
Poglavnik
Nad starim dvorom usred glavnog grada
ko plamen vječnog svietla stieg vihori;
u dvoru, blied od neprekidnog rada:
Poglavnik bdije, jer narod se bori.
I premda svu noć, ko uklete sjene,
more Ga brige mnogih podanika,
ipak Mu bdienjem izmučene sjene
sa smieškom prime stranog poslanika.
Ko dobra majka često prigne čelo
nad uzglavljima ranjenih junakâ;
ko brižan otac izlazi u selo
vidjeti poljske radove seljakâ.
A ipak nikad nitko ne će znati:
sa koliko se boraca On bori,
od kolikih Mu boli srdce pati
i kolikom Mu snagom duša gori!
Tek će budućnost, što će vedra teći,
znati, što bješe činio i htio,
a poviest naša s ponosom će reći:
Naš Poglavnik je velik vladar bio!
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top