To je uglavnom tačno, ali ima i još nešto što je nevidljivo. Srpska nacionalna ideja je oduvek težila političkom objedinjavanju južnoslovenskog prostora, koji je obuhvatao narode koji su se u većoj ili manjoj meri osećali svojima jer su govorili isti jezik, bez obzira da li su se prepoznavali kao Srbi ili ne. Međutim, ako se govori o konkretnom istorijskom i političkom trenutku, Srbiji je pretila opasnost da u slučaju raspada Jugoslavije ostane u sovjetskoj zoni uticaja i da završi iza gvozdene zavese. U tom smislu je Srbija sa Jugoslavijom posle rata dobro prošla.
Možda su - ali samo možda jer ne znamo sigurno - Hrvati preferirali sopstvenu samostalnu državu u odnosu na Jugoslaviju, ali nije tačno da u datim prilikama Jugoslavija nije bila u interesu Hrvata. Kakve su bile šanse da Saveznici dopuste opstanak države koju su formirali najverniji Hitlerovi saborci i u kojoj je glavnu reč vodila banda psihopatskih ubica bez primera u istoriji 20. veka? I da su rešili tako nešto, kakve bi bile granice te države? Mislim da su (Saveznici) tako lako i pristali na Jugoslaviju, Jugoslavija je bila jedini normalan odgovor na pitanje šta uopšte učiniti sa tim geografskim prostorom.
Muslimani se jesu osećali najudobnije u Jugoslaviji, a to je možda upravo zato jer nisu bili, kako kažeš, nacionalno dozreli. Sa jedne strane, živeli su u rasplinutoj državini čija ideologija je suzbijala nacionalno ispoljavanje, a u isti mah su uživali neka praktično nacionalna prava, poput nacionalnog ključa i tome sl.
Ćitam Radelića, ima brdo podataka, vrlo zanimljivo:
http://www.sveznadar.com/knjiga.aspx?knjiga=72746
http://www.skolskaknjiga.hr/hrv/page.asp?item=060816&act=more
Nije zgodan za stavljanje, jer ga nemam u pdf-u, a ne skenira mi se.
Nu, tu je brdo podataka, i toliko nijansiranih analiza da nemamo vrjemena
za to, jer bi se inače mogle pisati knjige o tom, a ovo je forum.
Točno je da su Srbi bili više za Yu iz niza razloga koje sam naveo, ali iz
ipak nekog kulturno-pravoslavnoga sjećanja i možda imaginarne bliskosti.
Srbi su se u Yu uvlačili u neki svoj topli dom u kojem im je bilo dobro, prilagodili se,
centralizam pogodovao,.... sve u svemu cool. I u otapljanju 1960-ih Srbi su lakše
prošli kao zapadnjaci jer je centru bilo omogućeno što periferiji nije.
Hrvati su bili u ratu daleko jače podijeljeni, a i nakon rata sumnjivi.
Motivacija za rat je jednostavna: Srbi u NDH da spase glavu, Hrvati
u Istri i Dalmaciji da ih Talijani ne proganjaju. No, to ne znači kad se sve sleglo,
da su bile i ostale neke jake lojalnosti- talijanska prijetnja je vremenom jenjala,
a stvarnost u višenacionalnm zemljama je bila druga priča.
Za Slovence i ostale- oni nisu imali, do raspada komunizma, nikakvu nacionalnu
realnu opciju.