Tema je otišla daleko od onog što sam, pomalo impresionistički, naveo. Nakon svega, rekao bih (možda sam i napisao, nisam gledao starije upise) da se "muškim" drži tekstovi koji su o časti, hrabrosti, moralnim dilemama, vrlini, ....
Jedan od bitnih takvih tekstova je Platonova "Obrana Sokratova", a neki stavljaju i Eshilova "Okovanoga Prometeja".
Od modernije fikcije, klasični su romani Melvillea i Josepah Conrada. Tu i nema ženskih likova u iole važnijoj mjeri.
Valjda arhetipski muški tekst je Homerova "Ilijada", a što pokazuje- bar za mene- ograničenost takve literature. Rat, rat, rat.... i rat. I opet rat. To, uz arhajski Homerov um, čini taj ep i neusporedivim klasikom, ali i teško dostupnim modernom čitatelju.
U literaturi iz zadnjih 500 godina i sl., najživlji su oni koji ne insistiraju previše na junačenju, nego se to pojavljuje kao normalna tema u samome tekstu (Billy Budd, Lord Jim), dok se često osporavani napredak u umjetnosti vidi u usporedbi Tolstojeva "Rata i mira" i Homerove "Ilijade"- sam je Tolstoj u više navrata to činio- i za čitatelje je, uz male iznimke, prednost nesporno na Tolstojevoj strani.
E.M. Forster je naveo kako, kad se spomene roman, ljudi često pomisle na "ljubavni zaplet"., dok pogledi na vlastite živote daju drugačiju, složeniju sliku. Kad bi se naveli najveći romani u zadnjih 300 godina, mislim da bi vrlo mali dio bio određen bilo "ratom", bilo "ljubavlju". Roman je enciklopedija ne samo unutarnjega, nego ukupnoga života, i to mu je snaga.