Selenić je u nekoj knjizi pisao o ženi, koja je bila lepa i živela u Bg za vreme nemačke okupacije.
Imala je malo dete, samohrana majka i tu i tamo bi joj jedan Nemac doturio hrtanu za dete, i to je bilo sve (grubo se sećam knjige, ali tako nekako)
Kroz roman se provlači da je ona bila lepa. (bitna stvar)
Dolazi oslobođenje, partizani upadaju u kuće..a ovu ženu neka (obična) komšinica potkaže kako je "nešto sa Nemcem jednim imala.." (npr)
I tu lepu hvataju, tuku partizani, a glavnu reč vodi neka muškobanjasta krajišanka koja uzima kolac i svom snagom ga nabija lepoj ženi među noge uz rečenicu "Oćeš Njemačkoga qrca kruv ti iebem !"
Hoću da kažem, veliko Zlo se ne krije u velikim diktatorima i političarima..
veliko zlo se krije u malom čoveku, običnom neprimetnom..i samo čeka svoju priliku.