"Naša je memorija dobrim delom živi pesak kroz koji, ne ostavljajući vidljivog traga, potanja većina životnih utisaka.
Negde na dnu ove duboke jame oni se zadržavaju i trunu, ali mi, osim izuzetno i mimo volje, nemamo mogućnosti da do njih dopremo.
Možda nas oni čine ovim što jesmo, ali mi to ne znamo pouzdano, niti ćemo ikad saznati.
Samo se neznatan deo memorije ponaša kao vosak, čuvajući otiske života.
Ali bez kriterijuma do kojeg nam je stalo: nešto od presudnog značaja zauvek iz sećanja nestaje, nešto bez ikakvog utisnuto je u njega zauvek..."
B. Pekić