Od radnje ne sme da se očekuje kakav bilo daleki uspeh za sebe, bilo na ovome ili na drugom svetu,
ili ako se pri tome ima u vidu vlastita čast, ugled među ljudima, visoko poštovanje s bilo čije strane, simpatija posmatrača i tome slično;
ništa manje ni ako tom radnjom namerava da se održi neka maksima od koje se, ukoliko je svi slede, očekuje neka prednost za sebe samoga, makar to bila i maksima pravičnosti, stanja opšteg pomaganja itd;
to isto važi i ako je neko smatrao probitacnim da poslusa zapovest koja dolazi od neke doduse nepoznate, ali ipak očigledno nadmoćnije sile, buduci da na to onda ne moze da pokrene nista drugo do strah od stetnih posledica neposlušnosti, čak i kad se to misli samo uopšteno i neodređeno;
kao i ako neko kroz neku radnju ili propuštanje radnje nastoji da potvrdi svoje vlastito visoko mišljenje o sebi, svojoj vrednosti i dostojanstvu, bilo to jasno ili ne, koje bi inače morao da napusti i da time povredi svoju nadmenost;
i konačno, ako neko, prema volfovskim principima, hoće da tako radi na vlastitom usavršavanju.
Ukratko, neka kao poslednji pokretač (Beweggrund) neke radnje neko postavlja šta god hoće, uvek će se utvrditi da je najposle, na bilo kakvom obilaznom putu, vlastito dobro i zlo istinska pobuda, dakle, da je radnja egoistička, prema tome bez moralne vrednosti.
Sopenhauer i