“Počinjemo da se bavimo umetnošću, osećajući da nešto nije u redu sa nama. Očigledno, razlikujemo se od drugih, i to nas muči. Stranci smo medju svojima još od malih nogu. Kljucaju nas u glavu profesori u školi (rasejani smo), grde nas roditelji (zašto ne izaberemo neko unosnije zanimanje), ostavljaju nas devojke (nespretni smo, zbunjeni i stidljivi), ne primaju nas vršnjaci (slabi smo sportisti, bledi i unezvereni), sumnjivi smo vlastima (izbegavamo masovne svečanosti, povučeni smo i mnogo čitamo) – a činimo sve da se svima umilimo, da budemo kao i ostali, da se osobodimo usamljenosti… Trazimo neke slične ptice, ali njih nema u našoj prosečnoj, gradjanskoj sredini… Ipak, osećamo da negde postoje neka divna, pametna stvorenja koja će jedne većeri sleteti u nas mali pakao i izbaviti nas bede i poniženja.
Najpre pronalazimo umetnost, kao utehu za sve neuspehe u mladom životu, a tek kasnije umetnike – ljude nalik bogovima. I sve one osobine, koje su nam smetale i sprečavale nas da se uklopimo u staru sredinu i da budemo srećni kao ostali, odjednom postaju prednost. Pronašli smo svoje jato zanesenjaka, ludaka, fantasta, smelih rušitelja i vrednih graditelja, sanjara, avanturista i somnambula. Oni nas prepoznaju na prvi pogled i dobro znaju šta smo sve morali da pretrpimo živeći medju kokoškama i patkama. Stresamo sa sebe perje ružnog pačeta, gordo se ispravljamo i pretvaramo u labudove. One iste patke, ćurke i kokoške, plaćaju da dodju do labudovog jezera da bi nas gledale kako plovimo medju sopstvenim snovima. Evo apsurda: ponekad nam je žao vremena kad su nas kinjili! Opraštamo im glupost i to sto nas odmah nisu prepoznali.
Postali smo ptice iznad zakona. Niko nas ne moze zaklati i skuvati u čorbi, nismo za jelo, niko nas ne sme ustreliti a da ne izazove opštu osudu, nikada niko nije uspeo ni da pripitomi ni izdresira jednog labuda. Nastanili smo se u bajci i mislimo da će to večno trajati. Ali i labudovi stare. Umorni od svog lepog elegantnog zanata i slobode koju uživaju, oni se lagano povlače u čestar skrivenih obala i gledaju sa skepsom nove bele ptice kako sleću na njihovo jezero, izvodeci briljantne figure.
Na kraju, tamni naša sreća, pretvaramo se u ironične zlokobne crne gavranove što zavidljivo žmirkaju iz svojih rupa, čekajuci smrt.
Čitali smo “Ružno pače” kada smo bili sasvim mali, ali razumeli smo ga mnogo kasnije, onda kada je bilo dockan da se bilo šta ispravi ili počne ispočetka.”
Uspomene jednog crtaca