Književnost Momo Kapor - kratke priče

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Sreća je i to kada vidimo dvoje staraca koju su proveli ceo život zajedno kako, držeči se za ruke, polako i pipavo prelaze neku raskrsnicu,
okruženi nepoznatim svetom iz neke sasvim različite epohe od njihove, dovoljni sami sebi, svedoci davnih dana i dogadjaja, iščezlih lica, čuvari tajne
 
1487278_722300211127888_509282291_n.jpg
 
Otkako znam za sebe, oduvek sam živeo u najgorim vremenima. Nikada u najboljim. Takva mi je, valjda, sudbina.
I uvek su to bila “teška”, “najteža”, “poslednja” i “ovako se više ne može” – vremena…
I uvek je sve bilo skupo. Nikada ništa jeftino.
I uvek nečeg nije bilo. Nekada nečega, nekada ničega.
Onda su nastupala još gora vremena, pa su nam ona “najteža” posle deset godina postajala “dobra stara vremena”.
 
Ujutru, dok se kupala, a on još spavao, mlada žena prvi put primeti da dobija celulit. Ništa strašno, sve je bilo kao i pre, samo se, gotovo neprimetno, proširila u bokovima. Izgleda isto kao i pre dve godine, samo bez onog sjaja, da, bez onog sjaja… Oseća se uhvaćenom u stupicu. Ne može da se požali na nešto odredjeno, niko je ne bi razumeo, smatrali bi, možda, da je razmažena, ali čini joj se da joj koža posivljuje i da joj se krajevi kose rascvetavaju. Život je ne napada licem u lice, oči u oči, da bi mogla da se brani – ne, on je je razjeda podmuklo i tiho; sedenje u kancelariji, doručak u pola deset (pogačice s čvarcima, burek, jogurt, ponekad piroške ili mekike, salama, četvrt kilograma hleba, zdenka-sir…), maglovita jutra dok vodi malu u dečiji vrtić i raspomamljeni oktanski haos u pola četiri dok je vraća kući, kuvanje za naredni dan; trebalo bi zaista, ali zaista, nešto da promeni, ali šta? Možda, frizuru? Da se ošišam sasvim kratko?

HALO, BEOGRAD – Momo Kapor
 
Zar svi žive ovako glupo kao mi, pita se mladi čovek, razgledajući svoje koščato lice u ogledalu. Pogleda, zatim, stambene blokove preko rublja razapetog na terasi: koliko prozora, toliko sudbina! I svako misli da ima neke prednosti nad drugima u tom betonskom saću. A koliko bi ih se rado razvelo, samo da mogu da podele svoje nedeljive kaveze za dva manja; samo da mogu da se ispetljaju iz zajedničkih kredita! Ovako žive, mrze se, gledaju televiziju i vode ljubav pred jutro, u snu, zamišljajući nekog drugog pokraj sebe.
 
Zaneseni uspesima, preskačući vekove, uspeli smo da gotovo prkeo noći podignemo najmodernije gradjevine, ali ne i da sačuvamo brave na vratima toaleta u luksuznim hotelima. Neuništivi vekovni vonj zaprške i roštilja nezadrživo se uvlači i u najlepša arhitektonska zdanja, pomoću kojih smo nameravali da pobedimo vreme i mentalitet. Ne treba zaboraviti: u Beogradu živi mnogo više ljudi alergičnih na lipe u cvatu, nego na glavu u škembetu.
 
Ponekad se sam sa sobom igram stare igre hoću-neću!
Pa kažem:

Neću da moram!
Neću, ako mi naredjuju, neću, za inat!
Hoću, ako me lepo zamolite.
Hoću da me ostavite na miru!

Neću da mi govore kako danas sjajno izgledam! Kad sam,zaista, izgledao dobro, niko mi to nije govorio, jer se podrazumevalo samo po sebi.
Neću da mu se javim prvi, pa makar crko!
Hoću da budem mudar i da se ne zalećem, ali ne mogu; to je jače od mene.
Mada na madjarskom Kapor znači – začin, neću da budem u svakoj čorbi mirodjija.

Neću da se mešam.
Hoću da i drugi znaju šta hoće.
Mnogo toga hoću, a znam da ne mogu
 
Volim naročito da pušim u prostorijama gde je pušenje zabranjeno. Tako mi dim dvostruko više prija.
A i ti koji ne puše – nadživeće me dva i po meseca! Vredi li se onda odricati duvana?
Volim da spavam posle ručka, i to obučen. Tako imam osećanje da mogu pobeći ako bude trebalo.
 
U ovom ludom gradu živi se potpuno van ikakve logike. Svuda u svetu, na primer, zna se tačno koliko košta jedan dan proveden u bolnici i ko ima prava na zasebnu sobu na nekoj klinici. Ovde se apsolutno ništa ne zna. Smeštamo se po bolnicama preko kumova, rodjaka i prijatelja. Tražimo da nam babu od dvedeset pet godina operiše svetski hirurg. Posle mu odnesemo bocu viskija i on je primi, umesto da nas njom tresne po glavi.
 
Što se tiče Turaka, mislim da je i njima ovde bilo podjednako teško, kao i nama, pa su posle petsto godina zbrisali glavom bez obzira iz naših krajeva. I šta? Ispostavilo se da Beogradjani od svih evropskih gradova najčešće mazohistički putuju u Istambul! Kako sada stvari stoje i koliko nas poznaju u dušu, siroti Turci će uskoro morati da beže od nas i iz svoje sopstvene zemlje.
 
Volim beogradske novine, ujutru, kad još mirišu na svežu, tek otisnutu štamparsku boju.
Prelistavam ih uz prvu kafu, pa ako su vesti loše (a obično jesu) i izgledi za budućnost sumorni, ja – natrag u krevet!
Šta da radim u jednom tako glupom danu? Nisam neophodan.
 
Ne držim nikada dijetu. Jedanput sam se podvrgao toj iscrpljujućoj kuri na taj način što sam (živeći na raskršću evropskih i orijentalnih puteva) iskombinovao srpsku i tursku kuhinju. Iz obe sam koristio najmanji zajednički sadržitelj – hleb, jer genetski potičem iz pasivnih krajeva, gde je to osnovna hrana. Iz turske kuhinje uzeo sam lojavu ovčetinu, a iz srpske – svinjetinu. Iz turske kuhinje sam koristio sogan-dolme, a iz srpske sarme sa suvim rebrima… Moj organizam se toliko zbunio da je od silne zbunjenosti telo počelo samo od sebe da mrša! Dijetu sam veličanstveno završio srpskim gibanicama i turskim tulumbama.
 
I mogu mirno da kažem: ono što Rembranta razlikuje od drugih slikara jeste neko posebno unutrašnje svetlo,
koje vas obasja poput zrelog, prigušenog leta – medju stotinu platana, samo njegova svetle i čine nas boljim nego što jesmo.
 
(SRBIJA) Dala nam je sve što je imala: tajanstvene gene koji nas odredjuju jednom zauvek, svoju veliku prošlost i nadu koja se, najzad, budi posle mnogo vremena; dala nam je imena i prezimena, vaspitanje, hleb namazan mašću i posut alevom paprikom, svoje psovke (takve niko nema), inat, drčnost, osećanje da možemo biti poraženi, ali da ćemo sve to ipak nekako izdržati i preturiti preko glave; dala nam je svoje kćeri i sinove sa kojima smo izrodili decu, krov nad glavom, ludu hrabrost, očajanje i trpeljivost… Dala nam je sve…

A davala je i drugima. Pozajmljivala je Severu, Jugu, Zapadu i Istoku, i niko joj ništa nije vratio.
Mnogi su joj vraćali i još joj vraćaju mržnjom!
Godinama su je čerupali i potkradali, ne dozvoljavajući joj ni da se požali, ni da zašgrguće zubima, ni da opsuje, ni da jaukne…
Decenijama su je posećivali da se nažderu mlade jagnjetine, sira i vrućih lepinja, koje je gostoprimljivo odvajala od usta svoje gladne dece.
 
Na blagom beogradskom suncu, Beograd se lenjo umiva kao veliki sanjivi mačor…
Zahvati levom šapom Savu – opere Novi Beograd.
Zahvati desnom Dunav, pa spere sivu skramu sa starih zdanja od Kalemegdana do Slavije.
Strese sa sebe skele i pokaže svojim gradjanima da nisu tikve bez korena, da potiču od Beogradjana koji su umeli da podignu palate, koje svojom neoklasičnom lepotom mogu da se mere sa najlepšim zgradama Beča I Pariza.

Razgrne, zatim, sećanje i otkrije, da su ga pola veka namerno posipali pepelom i čadju kao Pepeljugu, samo da ne stigne na veliki bal ostalih evropskih gradova – samo da izgubi pamćenje i zaboravi ko je i kakav je nekad bio…
 

Back
Top