Književnost Momo Kapor - kratke priče

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
1507011_719314411426468_825805638_n.jpg
 
SMOG

Znam, baš u ovom trenutku po hercegovačkim planinama čuče i dišu svež vazduh starci od sto četrdeset godina.
Ali, na kraju, od nečega se ipak mora umreti.
Bolje je da to bude od smoga, nego od dosade!
 
SALVETA
Na jednoj ljubičastoj salveti, na čijem se rubu zadržao trag nečijeg ruža za usne, pronašao sam zapisanu najkraću, a najvažniju lekciju o umetnosti, za koju sam ikada čuo. Izgovorio je džezista Čarli Parker mladom Majlsu Dejvisu. Kazao je:

“Prvo nauči sve što imaš da naučiš o svom instrumentu. Drugo, nauči sve što možeš o muzici. A onda, zaboravi sve što si naučio i o instrumentu i o muzici, i sviraj dok ti se ne zavrti u glavi!”
 
Možda je poslednja linija u našem životu ona ispisana na ekranu šok-sobe koja pokazuje ritam kucanja našeg zamirućeg srca
i koja na koncu monotono pišteći, postaje ravna, jednolična i dosadna linija našeg odlaska.
 
SLAVA

Izumire polako generacija koja je pasionirano slavila sve crkvene praznike…
Ko još danas razvija kore za gibanicu, i gde se to još služi slatko od ružinih latica, a upotrebljena kašičica vraća u dopola popijenu čašu vode? Kuvano slavsko žito prodaje se već i po poslastičarnicama, a svaki otmeniji restoran ima sveće na stolovima.

U vreme dok su nam bake bile još pri snazi, glavne i najvažnije svečanosti jedne porodice bile su krsne slave, Božići I Uskrsi. Ne zbog toga što su bile naročito pobožne, već iz osećanja gradjanskog prestiža, naše bake bi uoči praznika prevrtale čitavu kuću na glavu. To se tada zvalo veliko spremanje!

Bake su virtuoznim pokretima svojeručno “razvlačile” kore za gibanicu, bureke i baklavu, izražavajući na taj način prezir prema kupovnim korama, čija upotreba ne priliči kućama na dobrom glasu. Oklagijama razvučeno testo sušilo se po krevetima, stolovima i stolicama: mleli su se orasi i bademi, mutio i krišom lizao fil za petospratne torte. Na kraju, rastvarao je svoja pomoćna krila veliki trpezarijski sto od orahovog furnira za dvanaest osoba i prekrivao se stolnjakom, koga su u medjuvremenu načeli moljci. Spali s nogu od umora i višednevnih priprema, uvlačili smo se u najsvečanije ruho i dočekavali prve zlobne gošće, koje su obično stizale malo ranije, da nas zateknu nespremne.
 
Ikona nije samo slika. Ona je mnogo više od toga – način življenja, oblik molitve, bitka sa samim sobom da se, radeći marjivo i skrušeno, u dugim postovima, dospe do duhovnog savršenstva. Ona se, pre svega, mora razumevati ne kao obična slika u slavu Božanstva, kao što je to, na primer, slučaj umetnosti evropske renesanse, već kao simbol koji omogućava duhovni pristup praliku, dosezanje onostranog kroz predmet ovozemaljskog sveta.
 
Postoji u beogradskim letnjim večerima jedno medjuvreme (izmedju sedam i devet) koje je nemoguće izdržati u kući. Kroz otvorene prozore osluškujete uznemireni grad, žamor njegovih toplih trotoara; kuckanje potpetica, mladi smeh, dovikivanje i zvižduke – dopire vam do ušiju onaj tako posebni mazni beogradski akcenat, pun nagoveštaja, letnjih obećanja i neke pritajene obesti, koja kao da se opire nežnostima mlake letnje noći.

Za mene, Beograd je najlepši baš u tim časovima, dok je veče još nepotrošeno, a nada da će se nešto izuzetno dogoditi poklanja očima poseban sjaj u sumraku, a telima uzbudljive kretnje gradskog baleta kome je koreografija poziv za ljubav.
 
U kafanama se, istina, i pije, ali dve-tri čaše pića pomažu da se pobedi stidljivost i uklone pregrade izmedju sagovornika. Izgleda da se kafanskih razgovora najviše plaše oni koji nemaju čistu savest, ni dovoljno hrabrosti da udju u javni ring, pred čijim se vratima moraju ostaviti sve lažne zaštite i prednosti položaja.
 
Toliko smo već oguglali na neke poluistine da više gotovo i ne razmišljamo o njima – uzimamo ih zdravo za gotovo. Jedno od tih opštih, plesnivih mesta svakako je pogrdni izraz za izvesnu vrstu razgovora, za takozvane kafanske razgovore. “Sve su to samo obični kafanski razgovori!” Nikada nisam shvatao čega to lošeg ima u njima? Zašto se o kafanskim razgovorima govori sa nipodištavanjem i sumnjom u dobre namere, baš u zemlji koja je poznata po svojoj prastaroj, tradicionalnoj ljubavi prema kafanama i kafanskom životu? Za razliku od onih koji, pretpostavljam, daju prednost akademskim, klupskim, kuloarskim, televizijskim ili salonskim razgovorima, oduvek sam smatrao da ljudi ni na jednom mestu ne govore tako iskreno, otvoreno i opušteno kao u kafani.
 
Priča mi poznanik pisac kako ga je sreo nekada moćan čovek, danas penzioner, i kako mu se pohvalio:
- Sada, kad sam otišao u penziju – veli – imam puno vremena, pa ću početi malo i da pišem…
- Pa, kad već imaš toliko vremena – odgovorio mu je pisac – bolje bi ti bilo da počneš malo i da čitaš…
 
MEMOARI

Memoare obično pišu tri vrste ljudi: pobednici, žrtve i svedoci. Ali niko od njih ne priznaje da je ponekad bio kukavica, slabić, da je izdao, da je zaboravljao bližnje, da je preterano voleo sebe.

Memoari se pišu za večnost, ili, u najgorem slučaju, za generaciju koja dolazi posle nas. Zbog toga smo tako svečani i ozbiljni u njima, kao da poziramo za istoriju. Pišu ih, uglavnom, ljudi koji su imali sve, a onda se jednoga dana u njihovom životu ispostavilo da to sve nije ništa. Uhvatila ih je panika od zaborava. Jer, zaborav je najstrašnije što nam se, izgleda, može desiti. Zbog čega bi, inače, ozbiljni i vredni ljudi, sa obe noge na zemlji, počinjali jednoga dana da grozničavo kupuju tudje grobnice, da ih betoniraju, brišu natpise ranijih pokojnika, da sade drveće i šimšir, naručuju komade mermera i gvozdene girlande koje će okruživati njihov poslednji ležaj? Pogledajte oglase u novinama! Koliko se samo traži grobnica! Poznajući isuviše dobro sopstvenu zaboravnost, ljudi se osiguravaju od zaborava svojih bližnjih. U najvećem broju slučajeva, memoari nisu ništa drugo do poslednji pokušaj da se nadmudre vreme i zaborav: da se ostavi povoljna slika o sebi.
 
Neki nama potpuno nepoznati, tudji ljudi, negde daleko, odlučili su da naprave novi svet po svojoj meri; možda udobniji, korisniji i razumniji, svejedno, ali drugačiji od ovog iz koga smo potekli, i to više nije nikakav politički triler – taj novi poredak stvari je tu i poput svemoćnog buldožera ruši, obara i zaravnjuje sve do čega nam je bilo stalo.
 
Postoje gradovi rasuti po svim kontinentima, mnogo veći, srećniji i lepši od Sarajeva, koji nikada nisu imali svoje pesnike da ih slave niti druge pisce do onih što pišu bedekere. Da bi neki grad bio zaista značajan, nije dovoljno da bude samo lep i srećan, baš kao što u istoriji književnosti nema velikih romana o srećnim ženama bez prošlosti; glavne heroine su uvek lepe nesrećnice: Manon Lesko, Ema Bovari, Ana Karenjina ili Ledi Četerli
 
Postoje slikari koji pomno vode knjigovodstvo svoga rada. Oni u sveskama imaju sve precizno zabeleženo: naziv dela, godinu kada je napravljeno, format, ime eventualnog kupca, čak i slajd. Problem je samo u tome što od njih niko ne traži taj dragoceni materijal za monografiju. Ali, postoje i drugi, kojima ja pripadam, koji ne znaju gde su im sve rasute slike, a usput su zaboravili i ime kupaca i gradova gde se one nalaze. Kada od nas traže materijal za monografiju, padamo u očajanje. U ateljeu imamo samo desetak slika, a ostale, Bog zna gde su! Neke od njih pokušaćemo da pronadjemo kod rodjaka i prijatelja kojima smo ih poklanjali, što predstavlja izuzetan napor. Ko se seća svih platana rasutih po vremenu i svetu, gde sam slikao u čistoj samoodbrani, da preživim.
 
Od čega se prave romani ?

Od dosade, od strašne dosade, kada život stane i kada ne znate šta ćete sa sobom pa sedate za pisaću mašinu da učinite nešto od svojih sati i svojih dana, a ispod prstiju vam se radja svet koji vas čitavog obuhvata i uvlači u svoj vrtlog;oni se prave iz usamljenosti, a ta usamljenost se nalazi u bistrou “Zmaj” na Plas Sen Katrin u Briselu, gde svi psi liče na svoje gazde, a gazde na pse, uz čašu piva “Stela Artoa”, pored gazdinog bernandinca koji spava pokraj šanka,ona plovi i na brodu za Svetu goru, kada odjedanput shvatite da na njemu nema nijedne jedine žene,ona je na Glavnoj sarajevskoj ulici u avgustu, u potpuno pustoj ulici u kojoj vam poput brijača u filmu Andaluzijski pas, pogled presecaju blistave oštrice tramvajskih šina; osećanje da je more neutešno daleko i da vas niko ne voli…

Romani se prave i od noćnih putovanja, takozvanim ubrzanim vozovima na drvenim klupama treće klase na kojima kunja železničar sa fenjerom u krilu,
jedan seljak, pokisli vojnik i jedna lepotica u čija se obla kolena zaljubljujemo na tom noćnom putovanju, na kome ona izlazi u Vinkovcima
 
Najveća razlika izmedju pisaca i slikara je u tome što neuspešni pisac za života uvek deluje neprijatno i čangrizavo, isijavajući gorčinu zbog svog neuspeha, za koji krivi sve i svakoga. Slikar, naprotiv, koji nije imao uspeha za života, ozaren je nadom da će njegove slike biti shvaćene i vrednovane negde u vremenu nakon njegove smrti i to ga čini, i pored svega, zadovoljnim i srećnim.
Moje slikarstvo, i pored sve skepse i svih sumnji, čini me zbog toga spokojnim.
 

Back
Top