MOJE MALE ŠARENE EMOCIJE

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
24129577_1600396306696597_8367280625041430351_n.jpg
 
Sat

Znam da je to za tebe samo zlatan sat koji ne radi a isto tako znas da ga nikada necu prodati.Ti si osoba kojoj je vazna materijalna strana svega,a ja trazim u svemu i onu drugu nematerijalnu stranu.I da ga prodam,necu dobiti onoliko koliko ustvari taj sat vredi.Niko i ne zna njegovu pravu vrednost osim mene.Ti najmanje.Tebi je vazno samo danas,eventualno sutra.Ne mnogo daleko.Vidis,taj sat je pripadao..
...zastao je na trenutak pogledavsi je u oci..

Nezainteresovano je turpijala nokte..Na stolu pored nje stajala je do pola popijena kafa,a cigareta je dogorevala u pepeljari.Njihov crno beli macak dremao je na uzglavlju fotelje u kojoj je sedela.Kisa je padala neprekidno vec dva dana,a tisina se nekako uvukla izmedju njih jos od prosle godine.Ana je bila lepa zena ali je znao da nikada ustvari nije bila njegova.On je za nju bio neko ko je umeo da je zadovolji u krevetu,nabavljao sve sto im je potrebno za zivot.Kupio lepu kucu,dao joj novac da je opremi,placao fitnese,godisnje odmore,ispunjavao svaki njen hir,zelju.Sve je on to znao samo nije znao,kog on djavola vise trazi sa njom....
 
TEBI...

Ti znaš da ja ne dišem ako ti nisi tu,
I znaš da ne spavam osim na tvom ramenu,
Pa ne traži da dignem gore glavu crvenkastu
Jer ne umem da sakrijem dušu uplašenu.
Ne traži da obećam da biću sad jaka za sve,
Da budem stena koju more burom ne dotakne,
Ne umem, zato krijem ruke u duboke džepove,
I ne sklanjam sa lica čupave riđe pramenove,
Već krijem tužan pogled, sklanjam od tebe lice,
Zatvaram umorne crne oči i drhtim jako u sebi,
Molitvu brzo govorim izmišljenu, sve besmislice,
I osećam odjek tvog bola duboko u svojoj utrobi.
Jedina istina što na ovom ludom svetu postoji,
Izgovaram je jedva čujno, a vrištim najjače u sebi:
Jedno te isto su zauvek dani naši, tvoji i moji,
Pa neka te uvek čuva moja ljubav prema tebi....
:heart2: D.S.​
 
Eleganciju obicno mesamo sa spoljasnjim izgledom.A to je pogresno, jer, elgancija je delic duse vidljiv drugim ljudima.Ona se ne krije u odeci koju nosimo vec u nacinu na koji je nosimo.Eleganciju postizemo onda kada odbacimo sve povrsno i prihvtimo jednostavnost koja je susret sa zivotnim vrednostima.Najjednostavnije stvari u zivotu su i najizvanrednijhe.Elegancija nije pitanje ukusa jer svako poseduje sopstveno vidjenje lepote,koje se cesto potupno razlikuje od naseg.Samo ljubav daje oblik onome o cemu ranije nismo mogli ni da sanjamo,a samo elegncija dozvoljava tom obliku da se iskaze.
 
.
КАКО БИХ...


Како бих ја могла да постанем сад нека друга,
Како бих могла да поново изнова мењам све,
Како да заборавим где је неиздржива туга,
А где срећа што спаја беле паперјасте снове?
Размазила сам те љубављу, дериште моје мало,
Претерала у својим осмесима и топлим пољупцима,
Кад можеш да помислиш да можда ми није стало
И да би икад неко други на овом свету могао да ме има.
Јер без тебе ја јутром мрзим цео, баш цео свет,
Јер без тебе ја не умем заправо ни да удахнем,
Јер без тебе ништаван је, сабласно пуст и уклет
Сваки пут којим бих могла ја сама да кренем.
Поклони ми нешто сад, ма поклони ту ситницу,
Да лежем крај тебе и будим се пољупцима твојим,
Да заједно одгајамо нашу насмејану шашаву децу,
Дозволи ми само то јер крај тебе ја једино постојим.
Воли ми сваког буновног јутра нове боре и седе власи,
Милуј ми старе ожиљке и сваку нову рану на кожи,
Испуни ми дан и мене испуни собом где год да си,
И свакога дана тако... Можеш ли, хајде сад кажи?
:heart2: Д.С.​
 
Za razliku od vecine muskaraca njegovih godina,nije bio promiskuitetna osoba i pored skrivene zelje u sebi.Cak je i njegov zavodnicki osmeh vise licio na osmeh deteta,onog deteta u njemu koje je zelelo napolje u svet.Da udahne i dodirne sve ono sto je propustio do sada ,dok je stvarao oko sebe materijalno, koje ga je vezivalo za tlo i mesto kojem ustvari nije pripadao.Ono sto mu je bilo potrebno i sto je ona mogla da mu da je : ljubav i snaga da prevesla na drugu obalu zivota, i pusti to dete iz njega koje je imalo jos toliko toga da pokaze i da pruzi.Imala je to u sebi.Bilo je dovoljno samo da pruzi ruku i uzme.Ono sto on nije imao ,bila je hrabrost, za tako nesto.
 
Grad je srastao sa morem.Neka cudna fjaka provlacila se uzanim ulicama i kanalima,
kao zatisje pred vecernje bure zivosti i svetlosti.Isla sam prema centru,osecajuci glad.
Onu jednostavnu,prostu zivotinjsku glad,i potrebu da je zadovoljim nekom pastom.
Hvatala sam sebe kako gledam okolo a nisam videla nista.Samo delicem svesti kontrolisala
sam spoljasnost, kroz ritam koraka,pokrete ruku i unutrasnji dijalog koji sam vodila sa sobom.
Promicali su ljudi,vapori, galebovi i stare ali jos uvek lepe zgrade,dok se u meni stvarao neki neobjasnjivi spokoj,
bez straha da se vec u narednom trenutku moze pretvoriti u neraspolozenje.

Prilicno mirna,mazohisticki sam sela za sto za dvoje, u jednom malom restoranu.
Jela sam lagano,pastu di vongole, zatim pila cappuccino.Zapalila bih i cigaretu da je pusenje bilo dozvoljeno.
Zabrane su me nervirale ali sam se kontrolisala.

Krenula sam nazad sa prvim ulicnim svetiljkama i u prvoj prodavnci kupila flasu vina,odlucna da veceras,na terasi gdje.Paule uz muziku, popijem casu dve vina pre nego pocnem da pakujem svoje stvari, resena da nista moje, ni zelja ni potreba ,nece zavisiti od bilo cijeg raspolozenja.

venice-restaurant-along-the-canal_59564.jpg

 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top