MOJE MALE ŠARENE EMOCIJE

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
VIDETI

Videti zamrznutu reku
i poželeti da si proleće
Videti sprženu zemlju
i sijati - pevajući
Videti da ti je dvadeset godina
hteti ih proživeti
Videti kako prolazi bednik
i pokušati ga voleti

Videti barikadu
i poželeti je braniti
Videti busiju kako propada
i ne predati se
Videti svetlo predgrađa
i poželeti da si Renoar
Videti večitog neprijatelja
i zatvoriti oči pred sećanjem

Videti kako ćeš ostariti
i poželeti - početi
Videti ljubav kako cveta
i hteti se njome opeći
Videti nepotreban strah
i prepustiti ga gadovima
Videti da je loše
a ipak zapevati opet

Eto šta vidim
eto šta hoću
Od kada te gledam
Otkada te želim

Žak Brel
 
1390543_217120231798686_615130115_n.jpg

Ali Jesen me je najviše mazila...
Spuštala mi se na ramena nežno, kao tanani sveter obojen dimom spaljenog lišća, i učila me rečima kojima se priziva tišina, i koje se (ako ih pravilno zamisliš), rimuju sa rominjanjem kiše, i slade pod jezikom kao brašnjave mrvice pečenog kestena..."
Dj.Balašević
 
ČIM POMISLIM NA TEBE

Čim pomislim na tebe
odmah znam koliko je
glupo ići na Mont Everest
a ne poneti ćebad i šator
i roštilj i ćumur
i veliko bure piva
i konjetinu
jer stvaranje potomstva
zahteva podrobne pripreme
pogotovo ako se to dešava
u uslovima kad može da naiđe
veliki jeti i zabrunda
neku totalnu pesmu
na jeziku jetija
a mi počnemo da se prepiremo
je li to muški ili ženski jeti
i udvara li se tebi ili meni
a moraš priznati da je svađa ugodnija
ukoliko si toplo ušuškana
i posle dobre konjetine
pivo curi i sliva se
prema mestu odakle će se
pojaviti naš sin.

Božidar Vasiljević
 
NE OSTAVLJAJ ME

Ne ostavljaj me
Treba zaboraviti
Može se zaboraviti sve što izmiče
Zaboraviti vreme
nesporazume
Vreme izgubljeno
u traženju
kako zaboraviti te sate
koji su onim "zašto"
ponekad ubijali
sreću u srcu
Ne ostavljaj me...

Pokloniću ti
bisere kiše
koji dolaze iz kraja
gde ne kiši
Kopaću zemlju
i posle tvoje smrti
da bih te mogao prekriti
zlatom i svetlom
Stvoriću kraljevstvo
gde će ljubav biti zakon
gde će ljubav biti kralj
a ti kraljica
Ne ostavljaj me...

Ne ostavljaj me
Izmisliću za te
besmislane reči
koje ćeš razumeti
Govoriću ti o ljubavnicima
čija su se srca rasplamsala
a videla tek dvaput
Pričaću ti
o kralju koji je umro
jer te nije mogao sresti
Ne ostavljaj me...

Videli smo često
kako šiklja vatru
prastari vulkan
za kojeg smo verovali
da je ugašen
Naizgled
spržena tla
daju više žita
nego najbolji april
A kad padne veče
i kad nebo gori
crveno sa crnim
ne venčava li se tada
Ne ostavljaj me...

Ne ostavljaj me
Neću više plakati
Neću više pričati
Sakriću se
da te gledam
kako plešeš
i kako se smešiš
da te slušam
kako pevaš
i kako se smeješ
pusti me da budem
sena tvoje sene
sena tvoje ruke
sena tvoga psa
Ne ostavljaj me.

Žak Brel
 
PARK

Nije netko otkriće
Ali zaslužuje spomen
S čuvstvima nepotpunim
I očima gotovo sklopljenim.
Uđeš u nj
Jer nitko na tebe i ne obraća pažnju,
Možeš i opisati konkretne pojedinosti
Bez pretjerivanja
Iako
Sve se čini drugačijim
Ptice, psi, vjeverice
I iluzija
Da bi te mogla iznenaditi kakva žena
Na onoj istoj klupi
I ispričati ti to
Što si jučer sanjao
Jer ti si čovjek
Kojem treba taj osjećaj čuda
Koliko i riječi
Zbog gustoće sjenki
Što ti okružuju glas
Zaplakat ćeš
I tvoja veza s ovim mjestom
Otići će u nepovrat.

Furas Sulaiman
 
Ono sto sada osecam prema tebi,nikada neces saznati.Dovoljno je to sto znas da se nasa ljubav polako izmrvila.Onako trunka po trunku ...Vise nemam hrabrosti,nemam snage da pruzim neki novi korak koji vise ne znam gde ce me odvesti.Pokusala sam da napravim za nas neki novi svet.Trudila sam se...trudio si se i ti.Ali moja krila su uvek bivala przo pokosena,moje obale su bile sve udaljenije.Ne krivim te nizasta.Jer samo sam ja kriva sto sam ti dozvolila da listas stranice moje duse,ja sam kriva sto sam se stalno stobom nadmudrivala...ako treba i za ono sto nisam kriva preuzimam krivicu.Sada kada su prosli svi trenuci srece,premotavam nas film secanja.Setim se svih onih silnih zagrljaja,u kojima sam se topila.Smeskam se...i sigurna sam da je ovo jedini film koji se nije zavrsio sa tuznim krajem.Jer svaki put te ispratim sa osmehom.
Beskraj
10486055_817571584931937_1094221170981860767_n.jpg
 
Razna lutanja, kroz koja sam godinama prolazio, bila su ispunjena svim mogucim izazovima koji su nosili u sebi raznorazna iskusenja, ne samo u ljubavi, vec iskusenja, koja obicni smrtnici nikada ne spoznaju, neki ni kroz knjige i filmove ih ne pogledaju....I onda, nakon svih tih zivotnih bura, eksplicitnih dogadjaja, besmislenih razgovora i jos besmislenijih osoba, sreo sam tebe....Bila si otkrovenje ljudskosti, lepote, inteligencije, razuma i stvarnosti, da ipak postoji neko bice, sakupljeno u tebi....bice strasti, koje ume da voli, koje ume da primi ljubav, koje ume da zagrli i tako nezno poljubi....Zena koja me pomerila iz gravitacije, svakim svojim dodirom, zvanim, onim tvojim tihim ,,izvini,,....Zena koja ima ime, ali ono joj ne treba, jer moze imati hiljade imena, zbog divnih osecanja koja smo razmenili mnogim recima, od toga da je strast i neznost prijatno zadovoljstvo, do toga da zenski prijatelj, koga medju nama ne priznajem da moze postojati, jer tesko je imati takvu prijateljicu, a ne voleti je...i ti slatki uzdasi srece, neobuzdanosti, bezobrazluka samo naseg...ma sve to ona ima, a ja, ja je samo diskretno pratim, da to sve ne pokvarim, i da to ne nestane, kao balon sapunice...ne, to necu dozvoliti, negovacu taj Boziji dar, koji mi je dosao...i prosto...drcan sam...nedam joj da nestane...ostace samo moja.

 
Poslednja izmena:
ZALAZAK SUNCA


Još bakreno nebo raspaljeno sija,
Sva reka krvava od večernjeg žara;
Još podmukli požar kao da izbija
Iz crne šume starih četinara.
Negde u daljini čuje se da hukti
Vodenički točak promuknutim glasom;
Dim i plamen žderu nebo koje bukti,
A vodeno cveće spava nad talasom.

Opet jedno veče … I meni se čini
Da negde daleko, preko triju mora,
Pri zalasku sunca u prvoj tišini,
U blistavoj senci smaragdovih gora –
Bleda, kao čežnja, nepoznata žena,
S krunom i u sjaju, sedi, misleć’ na me.
Teška je, beskrajna, večna tuga njena
Na domaku noći, tišine i tame.

Pred vrtovima okean se pruža,
Razleće se modro jato galebova;
Kroz bokore mrtvih docvetalih ruža
Šumori vetar tužnu pesmu snova.
Uprtih zenica prema nebu zlatnom
Dva giganta Sfinksa tu stražare tako,
Dokle ona plače; a za morskim platnom,
Iznemoglo sunce zalazi, polako.

I ja, kome ne zna imena ni lica,
Sve sam njene misli ispunio sade.
Vernost se zaklinje s tih bledih usnica.
Kao smrt su verne ljubavi bez nade!
Vaj, ne recite mi nikad: nije tako,
Ni da moje srce sve to laže sebi,
Jer ja bih tada plakô, ja bih večno plakô,
I nikad se više utešio ne bi’.

Jovan Dučić
 
Nedostaje mi ona stara JA! Ona koju su sitnice cinile srecnom. Ona koja se budila i uspavljivala s' osmehom na licu. Koja je uvek bila zaljubljena, slobodna. Ona koja je uvek bila pozitivna. Ona luda, sasava i srecna ja! Ona koja je mogla sa prijateljicama da se smeje do suza. Ona koja je uvek videla svet kroz ruzicaste naocare. Ona koja je volela tebe! Ona koja te je jurila. Grabla svaki minut samo da bi te srela, pa makar bilo i kratko. Ona kojoj je tvoj osmeh bio dovoljan da joj ulepsa dan. Ona koja bi po ceo dan gledala u telefon i cekala da joj se javis. Ona koja je mogla da gleda tvoje slike i cita vase poruke, bezbroj puta. Ona koja bi se svaki put nasmejala kad bi te neko spomenuo. Ona koja je mogla satima i satima da sanjari i masta o tebi. Ona kojoj bi srce zaigralo kad god bi se pojavio Ona koja bi te pustala da odes i cekala da se vratis, a uvek si se vracao. Ona koju si povredjivao. Ona koju si ljubio i lagao. Da, koliko god bila povredjenja isto toliko sam tad' i bila srecna! Jesi bio razlog mojih suza, ali bio si i razlog mog osmeha!Nedostaje mi ona stara JA, ali vise od svega nedostajes mi TI :(
 
ČUJEM VRATA

Čujem vrata koja su se otvarala
Pre pola veka u mojoj blizini:
i evo večeri u kojoj ubrah
Mesečev osmeh sa prozora.

U koje su se zimzelene valove
Drevne sekunde sklonile?

Iz zazidane pećine izlaze,
Čudni i začudjeni, dečaci iz Efesa.

Počesto me tanki veo sna još odvaja
Od snevanja (od smrti) ?

Al' potkatkad, tragajući dugo
Promičem
Eolskim lavirintom iz uma,
No ipak ne stižem.

Na karti više nema novih prostranstava.
Nepoznato je u nema.

Tugovah nekada što vreme mine lagano
Ko hiljade i hiljade praznih kolica;
A um je uzaludno zaobilazio
Obazrivo
Zagonetke iz Sabe.
I vidim da u velikoj knjizi, gde se skupih,
Ostade odveć mnogo belih strana.

Zbogom, dakle, verovanje svako:
Uzvisujem se u efemera, da trajem.

Aleksandar Filipide
 
Napisat cu ti pjesmu - Nevin Birsa
Napisat cu ti pjesmu,
kakvu jos nije culo ljudsko uho,
napisat cu ti
da te ljubim, ljubim, ljubim!...
(O, to sunce sto izlazi,
O, to sunce sto zalazi.)
Napisat cu ti pjesmu
koja ce zvucati poput carobnjacke svirale,
s tisucu rodjenja u jednom samom trenu;
pogledaj: beskonacno dijete sijat ce u tvojim ocima,
i beskonacna duga bojit ce tvoje usne.
Napisat cu ti pjesmu
koja ce odzvanjati poput svih mora ovoga svijeta
(kisa ce zasipati tvoje grudi,
gluho nebo poludjet ce u crvenom svitanju),
napisat cu ti rijec,
uz koju se slome svi otpori i tame,
uz koju usahnu sve mrznje,
napisat cu ti pjesmu,
prokletu od ljubavi, zeljnu ljubavi,
utonulu u sanje, daleku, predanu ljubavi, divlju,
ludu, ludu, ludu...
Zelim ti napisati jos samo pjesmu,
potom nek umrem, sam i napusten,
sa sjajem umuklih gitara na rukama
vratit cu se tuzi,
maternici svega zivog,
istini, kojoj ne vidim ni dna ni imena.
 
Obasipaj me poljupcima, kao sto cu ja tebe romantikom.....mozda ce tada biti nereseno. Medjutim, u ljubavi ne postoji nereseno, uvek neko dobija, neko gubi i to se obicno dogadja na kraju balade. Ti i ja, imamo privilegiju da smo na pocetku jedne predivne romanse, dvoje zaljubljenih, koja traje, tako dugo,a cini nam se kao da je sada pocela....Znas ono ,,pocetak je uvek najlepsi,, a ti i ja smo stalno na pocetku,kao da je prvi put, tako nam je lepo...Ni sve nebeske i ovozemaljske sile ne mogu objasniti, kretanja nasih emocija, koje se medju nama odbijaju kao kuglice na bilijarskom stolu, i nikako da udju u rupu i prekinu ovu predivnu partiju ljubavi...Ljubavi, kojoj se ne naslucuje kraj, koja sve jace steze te predivne okove u kojima uzivamo...Ljubav koja jedino moze da nas spasi nas samih, od neiskrenosti ljudskih dusa, stranputica i bestijalnih izazova, od kojih smo ostali samo ti i ja imuni....Zato je nasa ljubav najlepsa, kao i poljupci koje ti pruzam, najneznija kao dasak hladnog vetra u pustinji ili plamen vatre u snegom zavejanim bespucima. Cuvaj je, sakrivaj, ne daj da nam je pokvare, preotmu, budi bezobrazna i bori se za nju, jer ja sam sve vec dao i osvajam te iznova svaki dan, udvaram ti se drsko, stidljivo, ma bilo kako , samo da upali...i upalilo je jos uvek smo zajedno u nasem divnom , netaknutom svetu ljubavi.

 
TAMO U MENI


Tamo, u meni
vječito čami stranac na peronu
s bijednim prtljagom
spoznaja, iluzija i strasti
s koferima
punim sivih tirolskih kiša
čekajući
u modrom balkonskom krugu
da dodirne svjetlost
i jednom za navijek,
pogleda niz opustjelu prugu.

Tamo, u meni
vječito čami stranac na peronu
s nevažećom kartom
uspomena, sujeta i htijenja
s datumima
posljednjih polupraznih tramvaja
čekajući
i onu zadnju ironičnu porugu,
da ostavi sve
dodirne svjetlost
i jednom, za navijek,
pogleda niz opustjelu prugu.

Ne, nije to nostalgija
samo bolan oćut
da u mom zimskom gradu
na nečijem dlanu
topli kesteni mirišu.


Jovica Letić
 
OKO JE PROSTRANIJE OD NEBA

Oko je prostranije od neba
inače kako bi nebo stalo u oko
ptice zvezde i Bog koji se u svemu smestio
sve što u treptaj oka može da stane
sve je to manje od čoveka
čak i od onoga
što bez prebijene pare u džepu
šeta pijacom između prepunih tezgi
i šapuće
smrt je tako minijaturna
u svaki želudac može da stane
smrt je toliko minijaturna
može sav moj život da pojede
ako je nečim ne nahranim


Božidar Vasiljević
 
Dakle da pocnem.
I kada mi ne uspe iz prve,sednem, pojedem kolac i onda pokusam ponovo.

Do skoro sam mislila da moj zivot treba da se promeni da bih bila srecna.
To nije tacno.
Zato, sto se ja smejem.
I to znate cemu ?
Smejem se malim stvarima i mojoj ludoj, blesavoj verziji prelepog zivota.
Onako kako sam ga idealno zamislila.

U haosu sam zbog toga, ali u prelepom haosu.
Emotivnom
Hocu da volim i da sam voljena.

Zivot
Ja sam njegovo remek delo
I to je dovoljno.
 
ŠINTO

Kad nas satire nevolja
načas nas teše
i najmanji pokreti
pažnje ili pamćenja:
ukus nekog ploda, ukus vode,
lice koje nam navraća u snu,
prvi jasmini u novembru,
beskrajna čežnja kompasa,
knjiga koju smatramo izgubljenom,
ritam nekog heksametra,
kjučić koji otvara neku kuću,
miris kjiga ili sandalovine,
staro ime neke ulice,
boja neke karte,
kakva neočekivana etimologija,
glatkoća dotrajalog nokta,
datum koji smo tražili,
brojanje dvanaest muklih brecanja,
žestok telesni bol.
Šinto ima osam miliona božanstava
što tajno putuju zamljom.
Ova nas skromna božanstva dodiruju,
Dodiruju nas i napuštaju.

Horhe Luis Borhes
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top