Neki davni miris, i kao da je podignuta marama.
Toliko te stvari odnelo, toliko si ponela sa sobom
I kao da se igraš, gubila jednu za drugom:
zvezde
kapi kiše
krv.
Jos uvek pamtim neki pokret rukom,
ili,kako si naslonila glavu na moje rame
kao na koru drveta, razmišljajući,
Ne treba izgovarati ime svakog mesta.
Ali više nego to zapamtili smo
tvoja leđa,sve manja dok odlaziš.
Kao morska lasta tvoje otežalo rame
ulazi u moje oko ispod plavetnila.
Neki davni koraci, zvuk
bic kočijaša.
U novom rasporedu zvezde će probiti svoj
plašt i pasti zajedno sa mnom
između tvojih kolena.
Imena poljubaca, velika modra knjiga
u kojoj će nespretne reči potražiti svoj razlog
i,dok na jastuku tražim pramen tvoje kose
tu je samo jezero, dugo kao udarac srca.