krauterbox
Iskusan
- Poruka
- 5.492
O.K. mislim da sam shvatio (valjda)Pa... recimo da je pravoslavlje kao i katolicanstvo, nastalo zbog ljudske gluposti i samo neko nenormalan moze da tvrdi da je to zdravo. Crkve su pokazale od spaljivanja bogumila, do krstaskih ratova, da nisu normalne organizacije, tako da sve podele VERE sacinjene od takvih crkava ne priznajem.
Kada kritikujem kritikujem sve monoteisticke religije, jer veruju u jednog boga, a na devijantne nacine. A devijaciju unose lazni svestenici bilo u hriscanstvu bilo u islamu.
Al' evo 'ebiga tek sam sada skužio da se nisam uopšte izjasnio o temi.
Kao prvo - smatram da su u pravu oni koji kažu da licemjerstva ima u svim "religijskim organizacijama".
Ali kao drugo - smatram i da je Raymond potpuno u pravu kada kaže da
prvenstveno me interesuje licemjerstvo SPC.(...) posto sam Srbin (...)
A licemjerstva ima.
Vrhunsko licemjerstvo je hvaliti se (negdje oko 2002/3, ako dobro pamtim) sa podatkom da se u Srbiji gradi oko 800 novih crkava, a pri tome zaboraviti da cijelu proteklu deceniju u toj istoj Srbiji nije izgrađena skoro ni jedna škola.
Veličanstvena hipokrizija je takođe uživati u hramu sv. Save, a pri tome zaboraviti da se ni 100 m vazdušne linije od hrama nalazi Onkološka klinika koja se raspada.
Ali nije Crkva jedini licemjer, SPC u svemu tome zapravo vrlo dobro iskorištava hipokriziju pojedinaca, društva i države.
Neki pojedinci valjda misle da će se time oprati od šestodnevnog desetočasovnog izrabljivanja svojih zaposlenika, a neki prosječniji se nadaju da će time zaštititi svog unuka od prinudnog odlaska u obližnju ruševnu Dječiju kliniku.
A društvo i država opet kao da okaljavaju crimen ateističkog perioda, primaju na sebe grijehe predaka i ujedno inplicite prihvataju crkveno učenje o prenošenju griješnosti preko supstancijalne povezanosti, samo ovog puta ne unutar ljudske vrste, nego unutar nacionalnog korpusa.
Svjesno ili nesvjesno (prije ovo prvo) zaboravlja se epitet "sekularno", koji se istina, kada je god to oportuno, prema vani upotrebljava, ali zato na unutrašnjem planu, on ne samo da nije fundament za određivanje prioriteta, nego nije ni poželjni elemenat političkog diskursa.
Sve u svemu Srbija je krasan primjer ispravnosti tvrdnje da ateizacija nikako nije isto što i sekularizacija.
No najzanimljivija je u svemu igra koja se odvija između države (vlasti) i Crkve. Ona prva se istina odkupljuje, ali u isto vrijeme i podkupljuje Crkvu.
Crkva to naravno koristi, godi joj sva ta pažnja i kao svaki izmučeni rekovalenscent nastoji iskoristiti situaciju i naturiti državi neke svoje koncepte i neka svoja rješenja.
A to što ona pokušava progurati nema veze sa vremenom u kojem se ova igra odvija.
Jer stvarni politički uzor SPC je feudalna cezaropapistička nemanjička Srbija, a na teoretskom planu najmodernije što SPC ima, a u vezi je sa politikom, napisano je istina od strane jednog sveca (koji, ruku na srce, o politici veze nije imao) i to uglavnom prije II sv. rata i krajnje je konzervativno;
socijalna doktrina SPC sadržana je u apelima na savjest vjernika, odnosno na nivou je individualne karitativne djelatnosti;
a po pitanju porodice, crkveni ideal je njezin patrijarhalni model, na čijem čelu se nalazi neprikosnoveni domaćin.
Ukratko radi se o haosu, zapravo jednoj jalovoj zbrci u kojoj niko nije na nivou vremena. Država u krajnjem slučaju pokušava instrumentalizirati Crkvu i pri tom ne shvata da udara na svoje proklamovane temelje, a Crkva se ponaša ne kao da se u zadnjih 60 g. ništa nije promjenilo, nego kao da nisu prošla dva vijeka moderne, a ponekad (istina samo ponekad) čovjek je sklon da pomisli kako neki u SPC nisu čuli ni da se odigrala Francuska buržoaska revolucija.
SPC, ali i pravoslavlje uopšte, kao da su naučili da ih država ili tare ili tetoši, pošto izgleda da se u slobodi ne snalaze.