PIŠE: Milutin Mićović
(O 47. godišnjici smrti Branka Miljkovića)
‘’Pjesnik je projekt svog talenta. Ali ako kažemo da je projektil svog talenta, bliži smo pjesničkoj prirodi. Projekt ne isključuje projektil, koji podrazumijeva eksplozivno punjenje.
Ne samo projekt, nego i projektil, podrazumijeva upisanost u sebe prirode „gradivnog materijala" (izbor i kalibar riječi), načina ostvarenja (zidanja, pisanja), specifičnu logiku unutrašnjeg razvoja, matricu-lik, cilj prema kome je upućen (korisnike, čitaoce), preciznost pogotka (ostvarenje smisla), razorno dejstvo, rasipanje izvan cilja, i konačni efekat.
Pjesništvo Branka Miljkovića, skoro da ne dozvoljava riječ projekt, a podrazumijeva riječ projektil. Čitalac ove poezije stalno je u osjećanju da je u prostoru minskog polja. Riječi su potencijalni detonatori. Samo čitanje Miljkovićevih pjesama grijanje je na tom eksplozivu. Eksplozija ove poezije dalje se čula, od smisla njenih riječi.
Poezija je opasno zanimanje - to se čita iz svake Miljkovićeve pjesme: „Ako hoćeš pesmu zađi pod zemlju". Opasno je pjesnikovo zanimanje, jer nema povratka - projektil treba da sagori u svom letu, ili u svom pogotku: Jedino šta od tog puta ostaje jeste pjesma: „...nema mene, al` ima ljubavi moje... i... ime ti svoje ostavljam, kad ne mogu da se vratim".
Miljković će ostati izdvojen po jednom takođe opasnom spoju - eksplozivne misli i razorne emocije. Misaona usmjerenost je najčešće okrenuta prema onom filozofskom i mističkom. Ništa, što najdublje, i bez obaveze prema ičemu, pokreće unutrašnje sile. Ništa je, doživi li se stvarno, najdramatičniji egzistencijalni pokretač, bilo to aposlutna praznina koju su opisivali egzistencijalisti modernog doba, ili pneuma, koju su objavili predsokratovci. Bipolarnost ovog. Ništa, pjesnik Miljković je osjećao kao lični udes. Godine u kojima je pjevao, krajnosti koje je jedino uvažavao. Vatru i Ništa, koje je istinski obožavao, doveli su do kraja ovu eksplozivnu pjesničku avanturu, bez razrješenja. Njemu će se uvijek prilaziti, kao ugašenom vulkanu, koji je sakrio svoje unutrašnje tragove.
Miljkovićev distih: „Kad mastilo sazre u krv, svi će znati/ Da isto je pevati i umirati". Sigurno je jedan od onih kojise najviše pamte od srpske poslijeratne poezije. To su oni od stihova koji se pamte u prostoru i izvan čitanja, izvan knjige. Ovaj distih pamte sigurno mnoge ubice, kockari, avanturisti, nesrećno zaljubljeni, robijaši, jednom riječju ljudi skloni velikim rizicima i opasnim poduhvatima.
„Mastilo", koje „sazreva u krv" očito je metafora misli, ali može biti i metafora nekog radikalnog ličnog poduhvata. Za pjesnike, a i za one sklone tako rizičnim poduhvatima, težište smisla je mjesto gdje se izjednačava „pjevanje i umiranje".
U poeziji naravno riječi posjeduju metaforički smisao, pa i „krv", nije samo krv, nego čovjekova unutrašnjost, biće, a „umiranje", nije obavezno i nestanak, kraj, nego preobražaj u nešto drugo. Ali, u ovom distihu sve je u makazama paradoksa. Jer, normalno je da kad misao sazre u nama, ako je temeljna, donosi život, a ne smrt. Apostol Pavle kaže, „neka umire u vama stari čovjek, da bi se rađao novi". U poeziji i religiji "umiranje", nije prekid života, odlazak u ništavilo, nego preobražaj, po mjeri unutrašnjih sila, ljubavi. Očito da je to ovaj pjesnik sasvim dobro osjećao i pokazivao.
Miljkovićeva prečica, „kad mastilo sazre u krv...", jeste varijacija jedne staložene opaske koja postoji u našem jeziku - „kad (nešto) uđe u krv", to jest kad to postane njen novi kvasac, pokretač, čemu onda i krv daje podršku. Ali, obavezna je distanca, dakle, nešto spolja, ili iznutra, iz duha, ulazi u krv, u unutrašnju prirodu. Ili se kaže „to mu je u krvi; to on nosi u krvi". U svakom slučaju distanca se primjećuje, nikad u neautorizovanom jeziku (koji uvijek nosi najveću mjerodavnost!) ne čujemo izjednačenje krvi i misli („mastila i krvi"). To jezik nije dopustio, jer se to po prirodi razlikuje, iako se miješa sa krvlju.
Jedna od najvećih pjesnikovih opasnosti jeste, ne uočiti ono što jezik ne dopušta, kada riječ (po)ostane „prejaka". To je visoka, ali neophodna mjera autorskog sporazuma i pomirenja s jezikom. Dublje samootkriće uočava da jezik omogućava svaku vrstu autorske imaginacije koja ne narušava njegovu prvu prirodu, ishodeću od nebeskog uma.
I u tom smislu, čitanje Miljkovićeve poezije je vrlo važno i inspirativno.’’
