Dok je čovek plen svojih strasti, rob čula i igračka mašte, dotle su i svaka tajna muka
i gorčina razumljive i lakše, jer su zaslužene, kao prirodno naličje nedostojna života.
Ali kad se i docnije, kao gospodar svoje sebičnosti, sav predan radu, živeći za druge,
uvidi da je ta ista gorčina na kraju svakog puta, onda zaista čovek ne zna šta da misli
i nema čemu da se nada. Ostaje, ponekad, svetla nada, ne trajnija od bleska munje,
da sve ovo nije prava stvarnost. Misao - da ćemo se probuditi, jecajući.
Ivo Andrić