Miroslav Antić

  • Začetnik teme Začetnik teme malecka
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
otisakutami:
E,Saska,pa to si ti,lutko.Evo i ja tebi da se oduzim.Ja imam neke Mikine knjige,ali,Koncert sam dala nekom idiotu,a on mi nikada nije vratio.Svinja mala.
Otisak u tami je nocni program i razbijam ljude poezijom.Tu je,naravno i domaca zabavna muzika,ona,od koje ti uopste nije dobro...Zurim,slusaoci me cekaju.Ljubac.

Naravno, Danka...ako treba i druge pesme iz te knjige, ne samo pisma. Nas dve smo iz Nisa.

"Ako vam to nesto znaci, vrlo vam se molim za oprostaj. Uostalom, vi to ionako bolje od mene mozete sagledati i dati nekim stvarima pravu meru.

Laku noc vasim zeljama da opet izidjem medju ljude. Ja to ne umem. Ja sam uvek ulazio medju ljude. Laku noc vasim suzama. Vasem nekadasnjem hodu na prstima kad spavam.

To je bilo pre mnogo miliona godina. Beskrajno sam cenio vase pokusaje da mi ulijete olovo u noge, kao onim lutkama od kaucuka koje se uvek uspravljaju.

Meni je olovo u glavi."

Prvo pismo, P.S

Napravile smo novu temu Andric vs Antic, ako zelis prikljuci se tamo...
Pozdravljamo te...
 
anticcitanjeizblatawl3.jpg
 
Moras da dodjes. Znam. I cekam te.
Tvoj korak himnicno hoda

Tisinu po tisinu. Ti si ja. Prepoznajem te.
Ti si ta ogromna zbrka gena u mojim hromozomima.

Mrtve stvari ozivljuju. Zive umiru. To je smena.
Ta smrt I ja se nikada necemo sporazumeti.

Lepo joj kazem: covece-smrti, prodji me se.
Kaze: zivote-covece, uzimam te u zamenu.

Pa sta cemo nas dvoje u dvoboju jednakih?
Smrt sa sto glava, ja sa stotinu glava. Secimo!

Jutro se naslanja na jutro. Cekam te. Ti si ja.
Tvoj korak himnicno hoda kroz proteine eona.
 
Kroj

Ukrascu tvoju senku, obuci je na sebe i
pokazivati svima. Bices moj nacin odevanja
svega neznog i tajnog. Pa i onda, kad
dotrajes, iskrzanu, izbledelu, necu te sa sebe
skidati. Na meni ces se raspasti.
Jer ti si jedini nacin da pokrijem golotinju
ove detinje duse. I da se vise ne stidim pred
biljem i pred pticama.
Na poderanim mestima zajedno cemo plakati.

Zashivacu te vetrom. Posle cu, znam, pobrkati
moju kozhu s tvojom. Ne znam da li me
shvatas: to nije prozimanje.
To je umivanje tobom.

Ljubav je ciscenje nekim. Ljubav je neciji
miris, sav izatkan po nama.
Tetoviranje mastom.

Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji.
Ti si moj nacin toplog. Obuci cu te na sebe
da se, ovako pokipeo, ne prehladim od
studeni svog straha i samoce.


ovo je moja omiljena. remek djelo poezije.
 
Kroj, odlican izbor!!!
"Ne znam da li me shvatas: to nije prozimanje. To je umivanje tobom." Prelepo...Podseca me na njegov sledeci stih: "I motali smo u vodi moju dusu na njenu i njenu na moju. I prvi put sam shvatio da je ovo sto cinimo mnogo vece od ljubavi...Da plivamo kroz vecnost."
 
I]Kroj[/I], odlican izbor!!!
"Ne znam da li me shvatas: to nije prozimanje. To je umivanje tobom." Prelepo...Podseca me na njegov sledeci stih: "I motali smo u vodi moju dusu na njenu i njenu na moju. I prvi put sam shvatio da je ovo sto cinimo mnogo vece od ljubavi...Da plivamo kroz vecnost.

Imas li cijelu ovu pjesmu iz koje su ovi tvoji stihovi? Ako imas postavi je, molim te.
 
To je iz knjige "Hodajuci na rukama" nemam knjigu kod sebe, mogu je uzeti ovih dana iz biblioteke pa ti posaljem, vazi? Ako si strpljiv ili ako neko drugi to ne ucini. :) Ove stihove znam napamet, ali ostatka ne mogu da se setim...Znam da postoji kao:" Veruj mi, poslednja ljubavi, nemoguce je voleti poslednji put u vecnosti..."
 
Cekanju dodje kraj... ;)

Sta mogu ja da kazem o toplom oku izvora, tako sablasno precistom i tako glatko gordom?
Mirisalo je na nesto devicansko i oporo. Na nadremanost i gipkost. Tako se, valjda, odlivaju sve spore drevne misli i tamna mudrost dubine koja u sebi nosi nesto jos dublje i davnije.
Poskidali smo odecu i skocili u vodu.
Vreme, za koje postoji izvesna nada da protice, umirilo se i zgrusalo u pogasenim plicacima.
Ronili smo i trazili.
Sada nas je bilo cetvoro: dve mreze i dva tela. Njena je lovila mene, moja je lovila nju...

U prethodnim zivotima, sto su mi se dogadjali poslednjih dana aprila i prve nedelje maja, u ogledalu vode upoznao sam lice njene detinje duse.
Sad sam je dodirivao od tabana do kose i oseaco, glatko, kako po meni ostavlja svoj lelujavi rukopis.
Na drugom kraju izvora devojcica se grcila obavijena koprenom moje treperave neznosti.
Doplivao sam do nje, probio se kroz mrezu i nacinio telom kavez od zagrljaja.
Mreze su se zamrsile i pomesale niti. Umesto da nas ulove, mi smo ulovili njih.
I motali smo u vodi moji dusu na njenu i njenu na moju. I prvi put sam shvatio da je ovo, sto cinimo, mnogo vece od ljubavi. Da plivamo kroz vecnost...

...Vredi li se upustati u tumacenje stvari kojima nismo u stanju da sagledamo obim?
Miljarde su godina potrebne da se popnemo uz okomitu buducnost do nekih kristalnih vrhova nacinjenih od zelja. Jer ogromno je obnavljanje tog svojevrsnog cuda koje se zove: nas dvoje.
U izmaglici dalekog, bas kao i sad, ovako, spusti mi polako glavu na neko sutrasnje rame i zagledaj se pazljivo u plave barice neba.
Ako se ti ne pojavis, neko ce umesto tebe cekati tamo da primi i da prenese poruku. Ako se ja ne pojavim, neko ce drugi produziti to sto se zove beskrajno.
Veruj mi, poslednja ljubavi, nemoguce je voleti poslednji put u vecnosti...
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top