Miloš Crnjanski

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Gospođi X.

Ne pomaže ni muž, ni dete, ni glasovir.
Za vas je u grehu mir.
Biti nesretan malo više ili manje
sve je jedno.
Kriti u srcu za sve gnušanje
o kako je bedno.

Vi niste krivi znamo
za ono što će biti,
nesreća je baš čast.
Dužnost je laž iz prikrajka
za nas što bolno gledamo.
Ne čini ništa ako ste majka
od tog je lepša slast.

O samo je tužan čovek čist,
slobodan, nežan i drag,
ko zvono u polju, i blag
ko cvrkut tica,
i uveo list.

Dižite oči mračne,
ko buntovne buktinje zračne
pobodene u duboke
crne kolutove.

Vi ste moja buna.
Znam da vas dragan zove,
za ništa vas ne pitam.
Ako vas život boli,
ako vas neko voli,
ja vam čestitam
 
„Ja šijem da biste Vi pisali, jedna vaša rečenica više vredi od 100 mojih lutaka“, govorila je žena Miloša Crnjanskog.

Vida Ružić bila je ćerka predratnog ministra prosvete i pisca Dobre Ružića. Važila je za jednu od najlepših žena Beograda, dok je Crnjanski stalno bio okružen ženama i "bio ga je glas" ženskaroša. Njih dvoje upoznali su se na Filozofskom fakultetu, kada je Vida pred čas istorije stavila šešir na stolicu pored sebe kako bi stavila svima do znanja da je mesto zauzeto. Crnjanski, koji je voleo da se šali, seo je baš na tu stolicu. Od tada su postali nerazdvojni.

Njihova ljubav nailazila je na brojne prepreke, Vidina porodica je bila protiv te veze. Najviše problema pravio im je devojčin stric Žarko Ružić, koji je svoju bratanicu već namenio jednom oficiru.

Kako bi stišala strasti svoje porodice, Vida iznenada odlučuje da ode za Pariz. Dok je ispraćao na stanici, Crnjanski joj je obećao da će joj pisati. Međutim, Miloš sutradan stavlja kuću u Pančevu na doboš i odlazi kod svoje voljene u Pariz. Od 1921. pa sve do književnikove smrti 1977, bili su nerazdvojni.

Crnjanski je, prema nekim navodima, ostao ženskaroš i posle ženidbe sa Vidom.

Mnogo je voleo žene. U Londonu sam ga lično viđala na ulici sa damama, on zastane, uplaši se. A ja samo mahnem rukom, znam da će doći kući. Posle mi sve ispriča - govorila je Vida o ljubavnim izletima svog supruga.

I pored toga, Crnjanski je obožavao svoju ženu. Govori se da su njegove poslednje reči bile dokaz večne ljubavi: „Vode” i „Vido”.
Obraćala mu se sa Vi, Vi Crnjanski. To je nešto potpuno uzvišeno i drugačije od svega što srećemo na ovim našim prostorima. Drago mi je da među prvima mogu da odigram tu Vidu Ružić. Sa druge strane, postoji strah, zebnja da li će sve ispasti kako treba, da li će ljudi videti ono što smo mi videli, šta smo želeli... – nada se glumica.
Drugi svetski rat i dugi niz poratnih godina supružnici provode u emigraciji u Londonu, jer je Crnjanski bio protivnik Tita i komunističke ideologije. U Londonu je Crnjanski radio razne poslove. Bio je knjigovođa obućarske radnje Helstern na Bond stritu i raznosio je knjige firme Hačards na londonskom Pikadiliju, dok je njegova supruga šila lutke i haljine za robnu kuću Herods.
Dok su bili u izgnanstvu u Londonu, Vida je znala da je taj mali prostor njen dom, da iz tog malog kruga nema kud da izađe. To je bila njena radnja, njen život, to što ga čeka da dođe, da spremi koliko ima i da mu napravi sendvič da ponese. Crnjanski je taj sendvič vraćao kući kako bi ga podelio sa svojom Vidom, jer nema drugo – govori glumica i dodaje kako takve uslove morate da zamislite.

Živeli su u tuđoj zemlji, u izganstvu, pritisnuti emigracijom i službom koja ih je stalno proveravala, dolazila bez najave, provaljivala u sobu.

Vida i Crnjanski su istrpeli toliko toga i to smo morali da prikažemo. Išli smo do detalja u ovoj predstavi. Čak sam modelirala haljinu na lutki, šila sam... To jednostavno prihvatite kao svoje i potpuno se prepustite. Morali smo da budemo autentični – ističe umetnica.
Sa druge strane, Crnjanski je bio naprasit i svesno je pravio ispade.

– Crnjanski je bio jogunast, neko ko uvek prasne, lud, nije imao zadršku. Ono što je mislio, to je i govorio. Vida ga je smirivala, dobro ga je poznavala i baš zato znala je puteve kako da ga smiri. Morala je da sanira mnoge njegove ispade dok su bili 25 godina u izganstvu u Londonu, koje je on svesno pravio. Izvinjavala se, nalazila načine da sve premosti kako bi ostali živi i kako bi on radio – otkriva ona.

„Ja šijem da biste vi pisali, jedna vaša rečenica više vredi od 100 mojih lutaka“. Njoj je bilo važnije da on napiše jednu pravu, dobru rečenicu. Volela je da ga sluša, znala je sve njegove pesme, knjige. Bila je obrazovana žena, znala je jezike kao i on. Crnjanski je govorio latinski, grčki, španski, portugalski, engelski, francuski, ruski... Umeo je da se našali i da je pita da pogleda da li je dobro engleski napisao – govori Danica.
Kada im je bilo najteže, Vida i Miloš išli su u sećanje, sećali su se Toskane, Palerma. Glumica za kraj otkriva da je „predstava poetična ali teška“ i da se sigurno nećete pojkajati ako je pogledate.

Miloš Crnjanski i Vida Ružić venčali su se 1921. godine, a ona je do kraja života ostala njegova saputnica, „deleći sa njim radost njegove slave i gorčinu njegovog stradanja“, kako je pred smrt u svom testamentu zapisala gospođa Crnjanski. Po izbijanju rata odlazi u London, gde ostaje do 1965. godine, kada se vraća u Beograd.

Preminuo je 30. novembra 1977. godine, pošto je prestao da uzima hranu i lekove, u 84. godini života. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju. Deset meseci nakon njegove smrti i Vida je umrla sa njegovim stihovima na uzglavlju:
„A kad mi glas i oči dah upokoje, ti ćeš me, znam, uzeti u krilo svoje”.

Iako je u svom testamentu izrazila želju da počiva u istom grobu sa mužem Milošem,Vida je sahranjena u porodičnoj grobnici Ružića. Prema poslednjim saznanjima, njena želja još uvek nije ispunjena.
 
Na ulici


Kad svetiljke sinu
i ulice pođu u visinu,
u tami stojim ja
Na svemu što dođe
moj osmeh zasija.

Nestanu boli okovi i laž,
od mog pogleda zavisi sva draž
svega što prođe.
Žene prolaze i oblik gube,
smeše se, pa mi priđu da me ljube,
a ja im novu senku dam.

I dok tio zamagli noć
ulice pune seni,
ja imam neba bezgraničnu moć,
svi boli sveta skupe se u meni.

Ko cvetići beli sa meseca
rađaju se po ulici deca.
Od osmeha mog umire dan,
i svakog koga pogledam
stiže moja sudba sreća i an.

Kad mahnem rukom neotice
nove zvezde sinu.
Tad sjajan tužan ceo grad
liči na moje lice.

Svi idu u nebo da me vide
po ulici zvezda i srebra.
Ja stojim raspet sam na zidu,
a Mesec mi blago probada rebra.
 
Priviđenja


Zaista, zrak si samo? I to je sjaj u meni
što se sad, nestajući, rasipa, u prazninu,
osvetlivši mi put, i bezdan, u isti mah?
Sve su to bile, dakle, prolazne samo seni
na koje sam, kroz blagost, i žalost, i tišinu,
stresao, ustreptao, svoj zvezdan, zračni, čisti, prah?

Odlazim, dakle, sa tela toplih, i mladih, srna,
ledu, na vrhu nekom, u bolnom svom hitanju?
A plač mi samo vraća se, porfiru jednog zrna,
što visi, o dršćućem, žarkom, koncu, u svitanju?

Tu, tu bih, u ovom životu, da me oblije slap
svih divota čulnih, kao pad mirisnog mleka.
A čini mi se, jedna jedina, takva, blista kap,
nad peskom pustinja, i tla, nad zemljom, daleka.

Zaista, zrak sam samo? I to je sjaj u meni,
što se sad, nestajući, rasipa, u prazninu,
osvetlivši mi put, i bezdan, u isti mah?
Sve su to bile, dakle, prazne samo seni,
na koje sam, kroz blagost, i žalost, i tišinu,
stresao, ustreptao, svoj zvezdan, zračni, čisti, prah?
 
NASA ELEGIJA

Ne boli nas.
Gracanice vise nema,
sta bi nam takovska groblja?
Marko se gadi budjenja i zore,
grobovi cute, ne zbore.
U nebo dize nas
prezriv osmeh roblja.



Necemo ni pobedu ni sjaj.
Da nam ponude raj,
sve zvezde sa neba skinu.
Da nas zagrle koji nas more,
i njina zemlja sva izgore,
i kleknu pred nas u prasinu.
Da nam svi ruke ljube,
i klicu i krune mecu,
i opet zatrube trube,
cvece i cast i srecu.



Mi vise tome ne verujemo,
nit ista na svetu postujemo.
Nista zeljno ne ocekujemo,
mi nista ne oplakujemo.



Nama je dobro.
Prokleta pobeda i odusevljenje.
Da zivi mrznja smrt i prezrenje.
 
Stoleća te digla razapetog.
O rode blagosloven bol.
Slavu sam pevo mira svetog,
koje toči ubica ohol.
Tebe o rode jer veseo mreš,
a smrt je samo čast,
gusle ne daju da za život zreš,
za služinsku počast.
Naša je sudba urlikom mreti
oholo strašno po gorju.
Pevati, glasno razapeti,
po stenju, kršu i borju:
Da je život za sluge čast,
i nad veseo gnjili svet
vitlati sebe smrti u počast,
kao steg krvav i svet.
Steg dičan buna i ubica.
O rode ti si izabranik njin.
Klekneš li životu ponizna lica
nisam više tvoj sin.
 
ГРОТЕСКА


Зидајте храм бео ко манастир.
Нек шеће у њему Месец сам и плаче ноћ и мир.
А на храм дижите црну сфингу народа мог.
Нек се све звезде што језде осврну за смех чудовишта тог.
Зидајте храм бео ко манастир.
Нек шеће у њему Месец сам и плаче ноћ и мир.
У храму над Милошем и Марком уоквирте златом
на олтару жарком печате плаве и румене, жуте и црне и шарене.
Печате плаве и румене жуте и црне и шарене,
љубичасте и зелене.
Печате устава и права, закона и штатута,
привилегија хиљаду пута, обећања и фермана,
похвала са свих страна, народа мог: да види Бог.
Зидајте храм бео ко манастир.
Нек шеће у њему Месец сам и плаче ноћ и мир.
 
Uspavanka


Kad suma svene
ostace nad njom zvezde rumene.
Poneces svud, posla ma kud,
samo srce svoje gorko.

Vetar studeni duse, ne stidi se mene,
nema duse,
ni zakona ni casti,
nad bolom ima vlasti
jos samo telo golo.

Sve sto sam voleo
umrlo je vicuci ime moje,
i ja mu ne mogah pomoci.

Zbaci odelo svoje.
U celoj zvezdanoj noci
jedina radost nad bolom
u telu tvom je golom.
Sve nam dopusta tuga.
 
Milos Crnjanski Pesmica.jpg
 
"Ona bi suviše glasno plakala, a ja ne volim plač nego tugu. Nisam više željan, da me ljube, niti da mi iko pruža ruku. Dosta je bilo. Ako je ljubav, naljubio sam se. Umoran sam. Pod prozorom mi je niklo žito, i stoput na dan hoću da se zaplačem. Žao mi je sebe samog. Ali mi je žao i žita. Ko zna, možda i neće moći bez mene da živi. Zar je ona kriva, ako ljubav nije večna. Sve to priznajem. Ja ništa ne želim, osim da brzo prodje sve što dodje. Kad smo se našli i ja i ona imali smo već hiljadu greha, navika i senki u sebi. A da ljubav počinje u šumi, kako bi sve lakše bilo."
- Dnevnik o Čarnojeviću
Прикажи превод
May be a black-and-white image of једна или више особа и outerwear

 
Ivo Andrić je govorio da je „od svih nаs jedino Crnjanski rođeni pisac“. Izdvajao se po stilu i ritmičnosti koja odlikuje njegove rečenice. Često je koristio zapete. Neki su mu to zamerali, ali nije želeo da se odrekne te odlike njegovog jedinstvenog izraza.

„Smeju se uvek mojim zapetama. Zapete su želja za logikom. One su želja da se čitaocu nametne volja pisca. Može biti da to nije bogzna kako lepo, ali je neumitno“, govorio je.

Roman koji se smatra jednim od najvažnijih dela ovog pisca zove se „Seobe“. Objavljen 1929. godine, ubrzo postiže veliki uspeh i Crnjanski dobija nagradu SANU-a, a u Francuskoj ovo delo biva proglašeno za inostrani roman godine.

„Beskrajni, plavi krug. U njemu, zvezda“, lajtmotiv je ovog čuvenog romana o porodici, lutanju i istoriji.

Vest o bombardovanju Beograda saznao je dok je bio u Rimu. Preko Lisabona stiže do Londona gde se zadržao sve do 1965. godine. Voleo je Beograd, ali je živeo u Engleskoj. Zbog antikomunističkih stavova u domovini mu je pripisivan epitet desničara, čak su neki išli tako daleko da su ga karakterisali kao fašistu.

Život u Londonu nije bio lak, ali je sa Crnjanskim bila supruga Vidosava čije je devojačko prezime bilo Ružić. Tokom života u emigraciji ona je šila lutke i haljine.

Crnjanski je jedno vreme bio knjigovođa, zatim kurir i konobar. Pred kraj života Vida Crnjanski u testamentu je zapisala kako je sa njim „delila radost njegove slave i gorčinu njegovog stradanja“.


Crnjanski se vraća u Jugoslaviju 1965. godine. Radovao se Beogradu za kojim je osećao nostalgiju tokom višedecenijskog odsustva. To osećanje opevao je u stihovima čuvene pesme „Lament nad Beogradom“.

„U Tebi nema moje ljudske tuge.

Ti imaš streljača pogled prav i nem.

Ti i plač pretvaraš, kao dažd, u šarene duge,

a hladiš, ko dalek bor, kad te udahnem.“

Vojislav Brajović bio je mladi student glume kada je pratio Crnjanskog na njegovim književnim večerima organizovanim nakon povratka iz emigracije.

„Čitao sam na književnim večerima neke njegove pesme. Ipak, pravi je doživljaj bio slušati njega. Taj način govorenja poezije je toliko redak. Kad govorite pored njega osećate se jako beznačajnim. Osim toga, sećam se njegovih komentara, ne mogu da kažem da su bili zluradi, ali bio je neviđeno daroviti cinik. Mene je to zaista radovalo. U takvo vreme pogotovo je bilo zanimljivo kad čujem njegove komentare na nečiju ličnost i delo“, priseća se Brajović govoreći za emisiju Oko magazin.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top