delimično i u tome leži moje pitanje
recimo da je neko lenj indiferentan i neambiciozan
a pritom nema egzistencijalne ni psihičke problema
sad opšti okvir nam govori da su to alarmantni znaci
da si u depresiji ovakav onakav
a tebi dobro
ali te odredjeni faktor vuče da budeš suprotnost tog stanja
Dok neko ne oseti probleme na svojoj kozi obicno mislim da tada ne oseca ni potrebu za menjanjem.
Iz tvog primera, ako sam ja recimo lenj i neambiciozan, a imam para ne znam sta cu sa njima, nista mi ne fali uzivotu, cisto sumnjam da bi me nesto motivisalo da se menjam.
Obezbedjen sam, imam sve (dokle, e to je pitanje), zasto prstom da mrdnem.
Opet, postoje tu i spoljni uticaji koji nekada mogu biti u pravu, mada koliko god oni "uticali" i pricali "e ne valja ti to" na kraju je sve na pojedincu.
Koliko god mene da su ljudi savetovali i cak ako sam znao da je njihov savet savrseno razuman i logican, cesto sam isao svojim putem, svojeglavo, dok se nisam opekao.
Tek kada se opeces, vidis koliko su tvoje neke osobine, izbori ili sta vec, losi, a u nekim slucajevima moze biti i kasno za promene.
Opet i kada se opeku, pitanje je da li ce se ljudi menjati, pijanac moze da pijan padne ispred svoje zgrade na minus 10 i tu prespava pijan, ali ce reci "pa sta da radim, ja sam pijanac" (prihvata sebe iako je destruktivan).
Opet, i na pojedincu je da li ce se tada menjati, mada licno verujem u promenu par nijansi, ali slozicemo se da je daleko lakse reci "ma takav sam, sta da radim, drugi nemaju pojma", nego promeniti se.
Treba priznati da imas problem, sto je po meni najlakse, ali menjanje ukorenjenih osobina...tesko, dostra truda, dosta kontrole, ali nekad mozda vredi.