Menjanje ili Prihvatanje

" Sam je ličio na tu stabljiku sa jakim koljencima što se hrani iz neba i zemlje, i on se svim žilama pripijao za zemlju, upijao se u nju, i uporno se držao u svim životnim sušama, u ovoj ratnoj i u svakoj drugoj, sam svoj hranilac i branilac.
Postojao je svijet i on, ništa između njih, uvijek u suprotnosti, uvijek u raskoraku.
Svijet je bio protiv njega, smetao mu, i on se branio, priznajući ga samo po nevoljama koje je morao da odbija.
Nije ga razumijevao, izgledao je gorak od mržnje, suviše uznemiren, toliko nesmiren da mu je to ličilo na ludost što neprestano traje.
Ne samo u ratu. Zato se odvajao koliko je mogao.
I nije bio sam, zemlja je bila s njim, i sve što je raslo iz nje, ove biljke i trave nabrekle od sokova, smirene i dobre.
Nikad mu nisu zlo željele, nikad nisu po svojoj želji otišle od njega, nikad ga nisu izdavale dok su mogle da žive.
Samo ljudi izdaju. Svijet izdaje."

"Nije čovjek ono što misli, već ono što čini"
 
Poslednja izmena:
da li je generalno za čoveka bolje
da prihavata sebe ili da menja sebe dok ne bude valjao sebi
da li je uopšte pametno praviti bolne rezove i maltene pokušavati da budeš nešto što želiš a nisi
ili jednostavno prizanati sebi neke stvari i živeti s tim

Pa ne znam, da sam prihvatila sebe k'o kretena iz srednjoškolskih dana.. Što i nije bilo tako davno.. :lol:
I sad bih bila kreten.
Tako da, menjanje, malo pa još malo.. Pa i kad si zadovoljan, opet promeniš nešto malo kako se ne bi smorio.. I tako. :)
 
Prvo, ne bi trebalo mrzet sebe; jer dok se god mrziš, nećeš napravit ič.

Ništa. Nula. Zero.

Slazem se, ali ljudi tesko drze osecanja pod kontrolom i tesko im je da ne mrze sebe ili druge.
Primera radi, neko mozda napusti fakultet i mrzi sebe zbog toga "ja sam glup, nema nista od mene, debil" ne moze da nadje posao i onda krece ta mrznja.

Prihvatiti sebe, meni znaci, "dobro, ja sam debil, sta da radim, nema valjde", mada to je moja neka definicija.
Ja bih mozda rekao oprostiti sebi (opet, i to je prihvatanje) jer tek kada nema stalne osude, mrznje prema sebi se moze sagledati sve ciste glave, pa i napredovati.
 
delimično i u tome leži moje pitanje
recimo da je neko lenj indiferentan i neambiciozan
a pritom nema egzistencijalne ni psihičke problema
sad opšti okvir nam govori da su to alarmantni znaci
da si u depresiji ovakav onakav
a tebi dobro
ali te odredjeni faktor vuče da budeš suprotnost tog stanja

Dok neko ne oseti probleme na svojoj kozi obicno mislim da tada ne oseca ni potrebu za menjanjem.
Iz tvog primera, ako sam ja recimo lenj i neambiciozan, a imam para ne znam sta cu sa njima, nista mi ne fali uzivotu, cisto sumnjam da bi me nesto motivisalo da se menjam.
Obezbedjen sam, imam sve (dokle, e to je pitanje), zasto prstom da mrdnem.

Opet, postoje tu i spoljni uticaji koji nekada mogu biti u pravu, mada koliko god oni "uticali" i pricali "e ne valja ti to" na kraju je sve na pojedincu.

Koliko god mene da su ljudi savetovali i cak ako sam znao da je njihov savet savrseno razuman i logican, cesto sam isao svojim putem, svojeglavo, dok se nisam opekao.
Tek kada se opeces, vidis koliko su tvoje neke osobine, izbori ili sta vec, losi, a u nekim slucajevima moze biti i kasno za promene.

Opet i kada se opeku, pitanje je da li ce se ljudi menjati, pijanac moze da pijan padne ispred svoje zgrade na minus 10 i tu prespava pijan, ali ce reci "pa sta da radim, ja sam pijanac" (prihvata sebe iako je destruktivan).
Opet, i na pojedincu je da li ce se tada menjati, mada licno verujem u promenu par nijansi, ali slozicemo se da je daleko lakse reci "ma takav sam, sta da radim, drugi nemaju pojma", nego promeniti se.
Treba priznati da imas problem, sto je po meni najlakse, ali menjanje ukorenjenih osobina...tesko, dostra truda, dosta kontrole, ali nekad mozda vredi.
 

Back
Top