gost 361356
Veoma poznat
- Poruka
- 10.647
O bombardovanju Jugoslavije
U istom poglavlju, Mekmaster pisao je i o bombardovanju Jugoslavije 1999. godine.
U analizi Mekmaster navodi da je Makedonija pružila bazu, ali da je sitaucija bila nestabilna, jer je većina tamošnjeg stanovništva sa simpatijama gledala na Srbe i da su u strahu od Albanaca u svojoj zemlji. Mekmaster kritikuje i Grčku, koja je zatvorila "kritične linije" (Grčka nije dozvolil da NATO avioni lete preko njenog vazdušnog prostora), a za Francusku i Italiju navodi da nisu bili entuzijastični povodom intervencije.
Makmaster navodi da su vojni planovi za bombardovanje Jugoslavije pravljeni od maja 1998. godine do marta 1999. godine, ali i da je NATO zanemario činjenicu da ishod zavisi i od "jugoslovenskih reakcija i inicijativa koje su se pokazale nemoguće za predvideti".
Petodnevna operacija prerasla je u više mesečnu kampanju zbog Slobodana Miloševića.
"Milošević je predvideo poteze NATO i kontrirao im. Pomerio je trupe na granicu s Kosovom nekoliko nedelja pre početka vazdušnih napada. Kada je kampanja počela, te snage su izbacile albansku populaciju na ulice, oduzele im lična dokumenta, opljačkale imovinu, spalile njihove kuće i pogurali ih kao stoku ka makedonskoj i albanskoj granici. NATO je bio iznenađen i nepripremljen. Vazdušna kampanja imala je neželjene posledice - zapravo je ubrzala brutalne operacije etničkog čišćenja koje je trebalo da zaustavi".
Mekmaster, koji između ostalih piše da su mnoge mete pogođene nenamerno (kao primer navodi kinesku ambasadu u Beogradu, bolnice, konvoje i škole) piše i da su Srbi znali poteze NATO-a zahvaljujući špijunima.
"Sposobnost Srba da dođu do ozbiljnih obaveštajnih podataka o savezničkim operacijama, uprkos njihove tehnološke inferiornosti, dovodi u pitanje komponentu poricanja u okviru 'informacione superiornosti', čak i protiv neprijatelja sa veoma osnovnim sposobnosti. Srbi su evakuisali određene mete čim su se našle na listi meta. Verovatno je da je jugoslovenska vlada imala špijune u NATO štabu. Osim toga, špijuni stacionirani ispred Aviano vazdušne baze, redovno su javljali kada avioni uzleću na misije".
Mekmaster napominje da je bombardovanje Srbije primer da ekstremna tehnološka superioronost ne vodi do informacijske superioronosti.
Prema njegovom mišljenju, NATO kampanja u Jugoslaviji 1999. godine doživela je neuspeh.
"Manje od 5 odsto srpskih borbenih sistema uništeno za 78 dana bombardovanja. NATO napori da napadne kopnene trupe neprijatelja nisu uspeli. Razmere neuspeha postale su očigledne tek kada je rat bio gotov", zaključuje Mekmaster.
_________________________________________________________
Jedan je Sloba.
U istom poglavlju, Mekmaster pisao je i o bombardovanju Jugoslavije 1999. godine.
U analizi Mekmaster navodi da je Makedonija pružila bazu, ali da je sitaucija bila nestabilna, jer je većina tamošnjeg stanovništva sa simpatijama gledala na Srbe i da su u strahu od Albanaca u svojoj zemlji. Mekmaster kritikuje i Grčku, koja je zatvorila "kritične linije" (Grčka nije dozvolil da NATO avioni lete preko njenog vazdušnog prostora), a za Francusku i Italiju navodi da nisu bili entuzijastični povodom intervencije.
Makmaster navodi da su vojni planovi za bombardovanje Jugoslavije pravljeni od maja 1998. godine do marta 1999. godine, ali i da je NATO zanemario činjenicu da ishod zavisi i od "jugoslovenskih reakcija i inicijativa koje su se pokazale nemoguće za predvideti".
Petodnevna operacija prerasla je u više mesečnu kampanju zbog Slobodana Miloševića.
"Milošević je predvideo poteze NATO i kontrirao im. Pomerio je trupe na granicu s Kosovom nekoliko nedelja pre početka vazdušnih napada. Kada je kampanja počela, te snage su izbacile albansku populaciju na ulice, oduzele im lična dokumenta, opljačkale imovinu, spalile njihove kuće i pogurali ih kao stoku ka makedonskoj i albanskoj granici. NATO je bio iznenađen i nepripremljen. Vazdušna kampanja imala je neželjene posledice - zapravo je ubrzala brutalne operacije etničkog čišćenja koje je trebalo da zaustavi".
Mekmaster, koji između ostalih piše da su mnoge mete pogođene nenamerno (kao primer navodi kinesku ambasadu u Beogradu, bolnice, konvoje i škole) piše i da su Srbi znali poteze NATO-a zahvaljujući špijunima.
"Sposobnost Srba da dođu do ozbiljnih obaveštajnih podataka o savezničkim operacijama, uprkos njihove tehnološke inferiornosti, dovodi u pitanje komponentu poricanja u okviru 'informacione superiornosti', čak i protiv neprijatelja sa veoma osnovnim sposobnosti. Srbi su evakuisali određene mete čim su se našle na listi meta. Verovatno je da je jugoslovenska vlada imala špijune u NATO štabu. Osim toga, špijuni stacionirani ispred Aviano vazdušne baze, redovno su javljali kada avioni uzleću na misije".
Mekmaster napominje da je bombardovanje Srbije primer da ekstremna tehnološka superioronost ne vodi do informacijske superioronosti.
Prema njegovom mišljenju, NATO kampanja u Jugoslaviji 1999. godine doživela je neuspeh.
"Manje od 5 odsto srpskih borbenih sistema uništeno za 78 dana bombardovanja. NATO napori da napadne kopnene trupe neprijatelja nisu uspeli. Razmere neuspeha postale su očigledne tek kada je rat bio gotov", zaključuje Mekmaster.
_________________________________________________________
Jedan je Sloba.
