Bio jednom jedan dečačić i zvao se Knjaz.
Inače, to je bio sasvim normalan dečkić, i radio je sasvim normalne dečačke stvari, kao što su, na primer, igranje sa drugom decom i jedenje čokolade. Njegova jedina razlika je bila u tome što mu je glava bila u obliku hiperbole.
Mali Knjaz je brzo rastao, i ubrzo je došlo vreme za školu. Trebalo je poći u prvi razred. Kao i većina njegovih prijatelja, mali Knjaz je u početku voleo školu. Bilo je tu i prvih ljubavi, fudbala i tučnjava u školskom dvorištu, jedinica i petica u Dnevniku. Mali Knjaz je postajao sve veći i sve su mu ređe govorili 'mali'. Imao je Knjaz i omiljeni hobi – bavio se skupljanjem insekata, a voleo je i da igra hokej na travi.
Godine su prolazile.
Knjaz je čak, u šestom osnovne, bio izabran za razrednog higijeničara, a u osmom je osvojio treće mesto na takmičenju iz biologije. Onda je došla srednja škola.
I onda je počelo.
Tek je kasnijim analizama sa relativnom sigurnošću uspelo da se utvrdi šta je to što je izazvalo reakciju. Naime, radilo se, očigledno, o gradivu iz matematike za treći razred. Sigurno pogađate da se radilo o funkcijama. Knjazu je glava iznenada počela menjati oblik, a uskoro i boju. Eksponencijalno je rasla sve dok se u jednom trenutku nije počela logaritmovati i propadati u negativne jedinice. Boja joj je postala ljubičasta prema sivoj, zatim je naglo pocrnela. Knjaza su svi počeli zafrkavati da je bubalica, ali su se itekako ućutali kada se približio kontrolni iz matematike. Zvali su ga da im daje instrukcije, a on je, inače vrlo dobrodušne naravi i nikakvo zlopamtilo, to i prihvatio.
Kada je seo za okrugli sto sa svojim drugovima iz razreda s namerom da im objasni jednačine, iz njegovih usta su počeli izletati insekti koji su na svojim krilima nosili termo-nuklearno oružje. Prestravljena deca u panici nisu znala šta da rade, međutim, kada je jedan ogromni vilin konjic aktivirao jednu od tih naprava na prozoru, nije ni bilo moguće više ništa učiniti.
Posle eksplozije, u sobi je zavladala nuklearna zima. Knjaz je zatvorio usta, a preostali insekti su izleteli kroz prozor.
Ostao je sam u sobi.
Potpuno sam, ako ne računamo amorfnu masu oko stola.
Glava mu je dobila crni sjaj, koji kao da je počeo upijati svu svetlost. Nije bio mrak, ali su se pokreti tek samo nazirali, kao da se sva svetlost kretala prema crnoj Knjazovoj glavi koja ju je upijala. Prostor neposredno oko njegove glave kao da je bio malo zamagljen iliti, bolje rečeno mutan, jer se nikakav dim ni magla nisu videli, samo je lebdeo gust i težak osećaj da se tamo nalazi nešto što nije vazduh, a nije ni materijalno. Nešto što je ličilo na čisto, sjajno, uglancano, bočno staklo automobila u vrlo brzom kretanju, u kretanju bržem od vremena u kojem vreme stoji.
Knjaz nije mogao ni da mrdne. A nije to ni želeo. Njegova glava je dobijala na masi, ali ne i na volumenu.
...Zatim je sve stalo. I kretanje svetlosti, i povetarac koji se do tada igrao zavesama, i zima. Nastala je potpuna tišina. Knjazova glava više nije bila sjajna. Postala je mat. Toliko mat-crna, da je izgledalo kao da nema boju i kao da su u njoj sve boje istovremeno. Onda se opet sve pokrenulo. U jednom deliću vremena toliko kratkom da je to zaista nepojmljivo čoveku, Knjazova glava je uvukla u sebe sobu u kojoj se nalazio, u sledećem mikro-trenutku zgradu, zatim ceo kvart, pa ceo grad, državu, planetu, sve prirodne i veštačke satelite...
Knjaz je tokom tog vremena sedeo nepomično, mirno sedeo, iako nije više bilo stolice pod njim. Na njemu nije više bilo ni odeće.
Njegova mat-crna glava je i dalje upijala.
Materije više nije bilo.
Ni svetlosti više nije bilo.
Nikakvih prirodnih ni veštačkih tvorevina više nigde nije bilo.
I apstrakcije su prestale postojati.
Nije bilo nikakvog zvuka. Nije postojala ni tišina. Samo Knjaz, sam, go, i sklupčan u položaj fetusa.
I onda je krenulo. Negde u dubini njegove mat-crne glave počeo se naslućivati crni sjaj. Slutnja se uobličavala. I tada, na kraju svih početaka, na početku svakog kraja, tada bi svetlost.