Matija Bećković uz studente!

[davodka]

Врло сам реалан и обзиром да не мрзим никога дајем бесплатне савете. Не бих волео да гледам како мушкарци облаче хаљине и иду иза Алпа, ипак је хладно на планинским масивима.

 

[zbiljaš]

Zašto da Skupština Srbije raspravlja o AVNOJ-u u jeku protesta?​

HARIS IMAMOVIĆ 19/09/2025

U trenutku dok traju studentski protesti, četvorica zastupnika Pokreta obnove kraljevine Srbije i Srpske monarhističke stranke uputila su Skupštini Srbije ni manje ni više nego prijedlog o ukidanju odluka donijetih na Drugom zasjedanju AVNOJ-a. Idejni tvorac inicijative je Matija Bećković, pjesnik i jedno od vodećih lica ekstremnog nacionalističkog vala s kraja prošlog stoljeća.

„Srbija mora da se oslobodi tog nasleđa, jer samo odbacivanjem laži može da se izgradi budućnost zasnovana na istini, pravdi i kruni“, poručili su podnosioci inicijative.

Na prvi pogled se čini da je riječ o akciji lica koja su previše opterećena prošlošću dok se, u formi protesta, zbiva živa historija. Na drugi pogled, vidimo da prijedlog koji će se naći na dnevnom redu Skupštine ima i svoja aktuelna značenja.

Naime, u obrazloženju inicijative, zastupnici su kazali da bi „usvajanjem ovog akta Narodna skupština poslala poruku da Srbija više nikada neće prihvatiti diktat, nasilje i uzurpaciju države pod plaštom bilo kakve ideologije“. (Podvukao H. I.)

Ova formulacija može se čitati, u datom trenutku, kao gesta usmjerena protiv studentskog pokreta. Ona mu, neizrijekom, pripisuje spremnost da, „kao i AVNOJ“, preuzme vlast na revolucionarni način.

Podnosioci inicijative mogu naći izgovor u tvrdnji da su protiv svake nasilne uzurpacije, pa i one čiji bi nosilac bio Vučićev režim, ako dođe do otvorene diktature u Srbiji. Međutim, AVNOJ ne nosi takvu, reakcionarnu simboliku. A predloženo je, u ovom političkom trenutku, da se ponište odluke AVNOJ-a. Nije predloženo, recimo, da se osudi postupanje vlasti u vrijeme Timočke bune ili nešto slično.

Dakle, cilj inicijative je, s jedne strane, potpuna diskreditacija AVNOJ-a, a, s druge strane, u izvjesnoj mjeri i studentskog pokreta.

Postoji još jedan, iz bh. perspektive, naročito važan aspekt ovog najnovijeg očitovanja antiavnojevske ideologije u Srbiji. Taj aspekt je potpuno vidljiv u komentaru, koji je u vezi s prijedlogom dao Miloš Parandilović, jedan od zastupnika u Skupštini Srbije. AVNOJ-em je, veli on, „srpski etnički korpus rascepkan na više delova, a Srbi podeljeni u veštačke federativne jedinice“.

Ovaj argument je još od ranih dana komunističke vlasti imao snažan odjek. To se, na primjer, vidi iz prilično defanzivnog Titovog govora na osnivačkom kongresu KP Srbije, 12. maja 1945.

„Razni elementi, pisci, bilježnici“, veli Tito, „govore da su Tito i komunisti rascijepili Srbiju. Srbija je u Jugoslaviji, a mi ne mislimo da unutar Jugoslavije stvaramo države koje će ratovati međusobno. Ako je BiH ravnopravna, ako ima svoju federalnu jedinicu, onda mi nismo pocijepali Srbiju, nego smo napravili srećne Srbe u Bosni, isto tako i Hrvate i Muslimane. Radi se o administrativnoj podjeli. Ja neću da u Jugoslaviji budu granice koje će razdvajati, već sam stotinu puta rekao da hoću da granice budu one koje će spajati naše narode.“ (Bosanski muslimani u Drugom svjetskom ratu, str. 407)

Tito ne spominje slučajno Bosnu, jer uvijek je ona bila osnovna meta nasrtaja na AVNOJ. Po mom mišljenju, ovaj pritisak, koji je KPJ trpila zbog priznanja BiH kao republike, amortiziran je nepriznavanjem nacionalnosti Muslimana, u prvim decenijama nakon 1945.

U svakom slučaju, krajem 80-ih i tokom ratova 90-ih ova skrajnuta antiavnojevska ideologija će se izbiti na površinu. Tako, recimo, na sjednici Narodne skupštine RSKJ, u maju 1994. godine, Milan Martić kaže da se ne smije dozvoliti „više nikada nikome da nas dijeli kao što je to jednom napravljeno poslije Drugog svjetskog rata, jednom umjetnom granicom Josipa Broza, da razdvoji jedan te isti narod“. (Pax Americana, str. 46)

Teza da su avnojevske granice umjetne jedna je od nosećih greda velikosrpske ideologije.

A da one, posebno granice BiH, nisu Titova izmišljotina, već nužnost koja proizlazi iz odnosa historijskih snaga, objašnjavali su Britanci nikome drugom do jugoslavenskoj kraljevskoj vladi u egzilu, čiju tradiciju čuvaju Bećković i poslanici koji su predložili poništavanje odluka AVNOJ-a.

Naime, u dokumentarcu Jugoslavija u ratu 1941-45, Branko Petranović veli da su Britanci, u prvim godinama Drugog svjetskog rata, nudili „rešenja, koja su polazila od federalizacije Jugoslavije u smislu stvaranja četiri federalne jedinice, nešto slično onome što je 1932-3. tražio Ljuba Davidović, vođa Demokratske stranke“.

„Tražili su“, veli Petranović dalje o Britancima, „pored trijalističke formule – Srbi, Hrvati i Slovenci, da se formira i četvrta federalna jedinica – Bosna i Hercegovina, koja bi na taj način obezbeđivala ravnotežu u toj budućoj jugoslovenskoj federaciji; da ne bi nadvladao, kako se to govorilo, serbizam. Iza tih projekata stajali su Seton-Watson, stajao je britanski ambasador pri kraljevskom dvoru George Rendel i drugi.“

Ovo će biti jedna od argumentacijskih linija i komunističkog rukovodstva, prilikom odlučivanja da će BiH imati status republike u novoj jugoslovenskoj federaciji. Tom odlukom samo je reafirmirana uloga BiH kao granice i zglobne veze između različitih svjetova, veze koja po svojoj unutrašnjoj etničkoj strukturi može da amortizira tenzije što nastaju dodirom tih različitih, često suprotstavljenih svjetova.

Nakon tri decenije relativne stabilnosti, mi ponovo živimo u trenutku, kada se međunarodna konstelacija u temeljima mijenja. To već odavno više nije svježe zapažanje.

Prije nekoliko dana, u Politici od 14. septembra na drugoj je stranici objavljen članak (autora Željka Šajna), gdje se entuzijastično pozdravlja dolazak multipolarnog svjetskog poretka, u kojem, kako veli, „Srbija ima priliku da zauzme mesto koje joj istorijski pripada“.

Autor ne kaže šta to tačno znači. Znači li to da Srbija treba postati regionalni hegemon, bez promjene međudržavnih granica u regionu, ili autor cilja na promjenu granica? Jasno je samo da, po njegovom mišljenju, Srbija ne zauzima mjesto koje joj pripada i da to treba promijeniti.

Mnogo toga će ovisiti o ishodu trenutnih političkih borbi u Srbiji. Zbog toga niko u regionu ne može biti ravnodušan prema protestima. Više demokratije u Srbiji, te više vezanosti za Evropsku uniju, uz intenzivniju regionalnu saradnju, znači više stabilnosti u regionu.

Nastavak autoritarnog načina vladanja, u vidu Vučićevog ili nekog novog režima, nosi snažan potencijal za nastavak regionalne nestabilnosti. To, u boljem slučaju, znači da srbijanske vlasti nastave poticati destabilizaciju u susjedstvu, kako bi se onda uplele, kao umirujući faktor, i time opravdale svoju svrhu u očima Zapada. U gorem slučaju, govorimo o novom nasilnom pokušaju poništavanja avnojevskih granica, koje su 90-ih priznate kao međudržavne granice.

Peščanik.net, 19.09.2025.

 

[ljubota]

polako, to i dalje ne znaci da nije debil

Debil je, pacov koji napušta brod koji tone