MALODUSNOST

Betty:
.......možda? :P
izvini što ti tepam, naknadno sam tek videla kako zvuči "gljivice" :lol:
ako se dobro sećam, pikax je navela negde ovde na žk da su prema novijim istraćivanjima svi pshički poremećaji organske tj. fiziološke prirode. Što bi, u krajnjoj dedukciji, možda ostavilo psihologe bez posla :P
pa Betty, ali da li je psihicki poremecaj uzrok ili posledica organskog je sasvim drugo pitanje
osim toga... pikax prica iz svoje organske perspektive... mislim da bi jedan pop imao svasta da kaze na to vidjenje sveta

uzrocno posledicne veze... ehhh, kakva petlja :D
 
Mozda se to i desi...samo lijek je lijek, a rijech je rijech, kao sposobnost slusanja i shvatanja necijeg problema. Ali psihologija ce ostati popularna, jer je masi ''zdravih'' potrebno da savladaju vjestinu ''prikrivanja'',''chitanja'', ''osvajanja simpatija'' drugih ljudi sakrivsi sopstvene slabosti od tudjih ochiju i ostavljajuci zeljeni utisak, dok je sasvim druga situacija iza zatvorenih vrata i u krugu porodice. Mnogo loshih dana, histericnih napada i dramoserstva, koje se lako vani prekrije '' shminkom''. Rece mi jedan lik:''Ja chitam ljude, bla-bla, uvjek sam govorio da bih bio dobar psiholog", meni se digla kosa na glavi jer je lik skotina ne vidjena,lazov i manipulator, ali ko zna mozda bi znao POMOCI ljudima, hm, vjerovatno tamo gdje se dobro placa. Na kraju od sve priche najzalosnije je shto psiholosku pomoc traze ZRTVE onih'' zdravih'', a ti ''zdravi''nikad ne bi sebi priznali da su sto-postotni slucajevi za psihijatrijsku ustanovu...pa opet dodjemo do toga da se cesto pravi ludaci ne lijece , nego glodju druge koji nisu tako jaki da uzvrate ugrize. Isto je i sa ovim stalnim poredjenjima sa invalidima''kako je njima'', ''kako je njima''...hocu li biti odvratna ako kazem da nekim laksim slucajevima zivot otezavaju bas oni ''zdravi'', koji lijece svoje komplekse na drugim ljudima, obezvrijedivsi ih, da bi sebi predstavili sliku sopstvene savrsenosti. I, onda zaboga, MILOSRDNI SMRTNICI su dobri, ako PRIHVATAJU NORMALNO neciji nedostatak parceta mesa i kostiju. Shto znaci da oni znaju osjetiti ljepotu zivota, na svoj nacin, onda kad PREVAZIDJU komentare i poglede budala i svoju razlicitost od drugih. Da, chemu plakati i patiti...hahaha, pa tesko da ce bolovati onaj koji sve oko sebe pozdere da svojoj bahatosti da ventil, aje li to ljudska osobina? Izvinite molim vas na ovom otrovu, ali vidjeh svasta, dijelih 4,8 zidova sa svim i svacim...moguce da je bolje ne vidjeti nista i ne biti tu kad se duse lome i padaju...a treba naci pravu rijech...tog trena...lako je posle...no takvi su putevi...
Jao, jao sta napisah, mora da nisam rucala...
 
Gljiva zjalelovka:
Mozda se to i desi...samo lijek je lijek, a rijech je rijech, kao sposobnost slusanja i shvatanja necijeg problema. Ali psihologija ce ostati popularna, jer je masi ''zdravih'' potrebno da savladaju vjestinu ''prikrivanja'',''chitanja'', ''osvajanja simpatija'' drugih ljudi sakrivsi sopstvene slabosti od tudjih ochiju i ostavljajuci zeljeni utisak, dok je sasvim druga situacija iza zatvorenih vrata i u krugu porodice. Mnogo loshih dana, histericnih napada i dramoserstva, koje se lako vani prekrije '' shminkom''. Rece mi jedan lik:''Ja chitam ljude, bla-bla, uvjek sam govorio da bih bio dobar psiholog", meni se digla kosa na glavi jer je lik skotina ne vidjena,lazov i manipulator, ali ko zna mozda bi znao POMOCI ljudima, hm, vjerovatno tamo gdje se dobro placa. Na kraju od sve priche najzalosnije je shto psiholosku pomoc traze ZRTVE onih'' zdravih'', a ti ''zdravi''nikad ne bi sebi priznali da su sto-postotni slucajevi za psihijatrijsku ustanovu...pa opet dodjemo do toga da se cesto pravi ludaci ne lijece , nego glodju druge koji nisu tako jaki da uzvrate ugrize. Isto je i sa ovim stalnim poredjenjima sa invalidima''kako je njima'', ''kako je njima''...hocu li biti odvratna ako kazem da nekim laksim slucajevima zivot otezavaju bas oni ''zdravi'', koji lijece svoje komplekse na drugim ljudima, obezvrijedivsi ih, da bi sebi predstavili sliku sopstvene savrsenosti. I, onda zaboga, MILOSRDNI SMRTNICI su dobri, ako PRIHVATAJU NORMALNO neciji nedostatak parceta mesa i kostiju. Shto znaci da oni znaju osjetiti ljepotu zivota, na svoj nacin, onda kad PREVAZIDJU komentare i poglede budala i svoju razlicitost od drugih. Da, chemu plakati i patiti...hahaha, pa tesko da ce bolovati onaj koji sve oko sebe pozdere da svojoj bahatosti da ventil, aje li to ljudska osobina? Izvinite molim vas na ovom otrovu, ali vidjeh svasta, dijelih 4,8 zidova sa svim i svacim...moguce da je bolje ne vidjeti nista i ne biti tu kad se duse lome i padaju...a treba naci pravu rijech...tog trena...lako je posle...no takvi su putevi...
Jao, jao sta napisah, mora da nisam rucala...

uhhhh...nemas pojma koliko razumem o cemu govoris...:-?
 
problematična je teza, izuzetno problematična, da moraš da stekneš uvid u to kako "ima i gorih stvari" - da bi ti, paradoksalno, bilo bolje. Mislim, zašto ljudi čitaju crnu hroniku, zašto je to danas, skupa sa političkim tabloidima, aferaškim, najprodavaniji proizvod. Takmičenje u količini zla, a poznato je da JEDINO pozitivni primeri mogu da donesu neki benefit. Prosto da čoveku krivo kad nije nesrećan dovoljno, opšte kulture i razgovora radi :) Ovo je moj utisak nedelje: ako nisi dovoljno izmrcvaren, samosažaljiv i jopš si optimista, ili si lud, ili glup....
ej, ljudi, uhapsiše mladića :P
 
to je tek sutrašnja vest, pretpostavljam.
btw. a bila neka bezveze stanica ovde, pitali su auditorijum "da li ste za to da Mladič bude uhapšen" (kao da tu postoji neka dilema :? ), a onda su pozovali "budimo ljudi, završimo to na lep način"...blabla....e ondaK su spekulisali o tome u sledećem pitanju: da li da bude uhapšen, ili da, po njegovoj sopstvenoj želji, ne padne ŽIV u ruke Hagu? :shock: pa ne znam jel neko glasao, prebacili smo se 92jku :lol:
 
obećani tekst :D

Blic Žena, od prošle nedelje


Važno je biti optimista

Oko 30 odsto populacije tvrdi da je "veoma srećno". Na osnovu čega? Da bi to dokučili, istraživači su proučavali po čemu se razlikuju "veoma srećni" od ostalih ljudi i došli do otrkrića koje ih je prilično iznenadilo: oni nisu ni naročito bogati, ni naročito lepi, pa čak ni posebni inteligentni, ne žive raskošno, nisu bogzna koliko popularni, a ni moćni.Sreća dakle, ne zavisi od tih faktora.
Po Kenu Šeldonu s Univerziteta Misuri - Kolumbija, za sreću su neophodni NEZAVISNOST, KOMPETENTNOST, SAMOPOUZDANJE I FINI ODNOSI s drugim ljudima. Tim faktorima Ed Diner, s Univerziteta Ilionis u Urbani-Šampanju, dodaje i EKSTROVERTNOST, POSAO KOJI SE VOLI, I STIMULATIVNE LIČNE CILJEVE. Ovi rekviziti su, sa svoje strane, vezani za dva osnovna sastojka - optimizam i samopoštovanje.
Ali, zašto je važno da se bude optimista? "Zato što optimizam omogućuje da se reaguje na probleme, da se uporno traži rešenje, da se čini sve kako bi se prepreke prevazišle", kaže psiholog Đan Vitorio Kaprara.

Pesimizam nije urođen

Optimizam pretvara izazove u prilike, a pesimizam u - zamke. To je otkrio Martin Seligman koji već 30 godina proučava optimizam - on nije urošen, već se uči. "To je način razmišljanja koji usvajamo u ranom detinjstvu i adolescenciji", kaže ovaj naučnik. "Ono što nam se događa objašnjavamo sebi na osnovu toga kako doživljavamo svoje mesto u svetu. Ako smo optimisti, mislimo d avredimo i da zaslužujemo da budemo nagrađeni; ako smo pesimisti, verujemo da smo bezvredni i da ne zaslužujemo ništa". Razlika je bitna.

Za optimiste, svaki uspeh je:
LIČAN (prositiče iz mojih sposobnosti i potvrđuje d amogu da se uhvatim u koštac sa stvarnošću)
SVEOBUHVATAN (njegove posledice su dalekosežne i pozitivno će se odraziti na sve ostalo)
PERMANENTAN (ponoviće se, pošto su moje sposobnsoti predusov za to)

S druge strane, NEUSPEH:
nije ličan (to je - greška u koracima uslovljena spletom okolnosti)
ograničen je (neće se odraziti na ostale stvari u mom životu)
slučajan je (neće se ponoviti u budućnosti)


Samopoštovanje donosi uspeh

Pesimisti, međutim, potcenjuju posledice uspeha, podvlače da je to samo izuzetak i precenjuju značaj povoljnih okolnosti.
Seligman, koji je i sam bio pesimista, razvio je metod koji mu pomaće d aodagna pogrešne misli. Taj metod sada promoviše kao metod za učenje optimizma. Jedan od simptoma pesimizma može da bude loš uspeh u nečemu. Najbolji način da se ovo prevaziđe je da se svaki neupeg posmatra kao - incident. To će u njemu izazvati želju da se što pre uhvati u koštac sa sledećim izazovom.
Druga važna stvar je - samopoštovanje., način na koji doživlajvamo sebe, a ocena koja iz toga proističe od ključnog je značaja za našu psihičku ravnotežu. Kada je ta ocena pozitivna, mi smo efikasni i ne prezamo da se uhvatimo u koštacsa teškoćama. Međutim, ankete pokazuju da bi čak 90 odsto ljudi volelo da su sigurniji u sebe.
A šta je sa ostalim sitnicama kojima treba oplemeniti život da bismo dosegli sreću?
Po Kenu Šeldonu, treba sebi da postavimo ciljeve i da ih dosegnemo.
On upozorava: nema sreće u ostvarivanju ciljeva koje nismo sami zacrtali ili koji proističu iz osećanja straha ili krivice ili društvenog pritiska.
Izbegavajte uopštene ciljeve, oni su nedostižni. Najveće zadovoljstvo šružaju konkretni ciljevi, u stilu "da dobijem peticu iz matematike" ili da "svakog jutra dđogiram po jedan sat".



EtoC :D
 
gurmanci:
Da, naravno da se svi trgnemo posle nekog drasticnog primera, ali se to brzo zaboravi... :roll:

Nazalost stvarno je tako.

Prebacicu post koji sam napisala u utisku dana od pre neki dan, i naravno jos uvek sam pod tim "utiskom" i osecam se ocajno, ali sam se malo opustila danas uz caskanje kad smo bile male.
 
Osvane ti dan kao milion drugih, probudis se srecan, veseo, i pun energije za neko dalje, kakvo god ono bilo. Odslusas vesti, kazes sebi idemo dalje, krenes na posao milion stvari u medjuvremenu cujes, saznas i opet kazes ma nije strasno idemo dalje. Zaposnes radni dan na poslu, kazes sebi ma ove nedelju dacu sve od sebe, da nesto uspe, da se nesto desi pozitivno i da mnogi zbog toga budu srecni. Onda se malo i posvadjas.. sa predpostavljenim, sa svojim saradnikom, koleginicom... resis problem i opet idemo dalje. Onda jedva cekas kuci da stignes, da se odmoris, pogledas filmic, naljubis, da malo uzivas sa tebi dragim ljudima, sa prijateljima. I tada pred kraj radnog vremena, dodje ti neko sa kim radis 11 punih godina, neko sa kim delih deset kvadrata, sa kim si 11 godina punih 7 sati dnevno, nekad vise nekad manje.... neko sa kim si se svadjao milion puta i pozeleo mu milion ruznih stvari, neko sa kim si delio uspesne i lepe trenutke, razna slavlja... taj neko ti doda papir na kome nesto pise.... nekoliko reci slabo razumljivih ali dovoljih da ti preleti svih tih 11 godina u delicu sekunde. I tada shvatis da je to ne resivo i da neces reci idemo dalje.
Bolest za koju nema leka.
Uzasno se osecam, nemam ...jednostavno nemam reci da to objasnim. Bas mi je tesko
 

Back
Top