Ljudi ne govore
Leći, spavati, sanjati, ne probuditi se! Mislio sam da će mi tako proteći ta noć i sutrašnji dan, ali sanjajući proticanje vode preko svojih stopala i čvrsto stajanje i odolevanje toj razuzdanoj bujici, u meni se isprepleta nekakva neraskidiva mreža sigurnosti i spokojstva.
Malko otškrinuh očni kapak i osetih nečiji dah, pa u strahu zažmurih i to tako jako da bi svako pretvaranje da spavam bilo nezrelo i nepromišljeno. Otvorih oči i zapitah se otkud ja tu i kuda plovi taj brod!
Lađa se, posle neobične škripe koja je strana mom mornarskom duhu i iskustvu, zanjiha i ja zaplesah čas naglo napred, pa surovo unazad, a u isto vreme i u levo i malkice u desno. Ciptavo škripnu zubima i kapetan broda i promrmlja nešto, zbog čega dotadašnje moje poimanje trenutne situacije uopšte nije imalo smisla. On nije kapetan, no kočijaš! Pogledah brzo kroz prozore i videh stalno iste prizore. Plavo i gore i dole. Okean ili more, ni sam ne znam, ali znam da po tlu ne idemo, jer nekako i previše ljuljuškavo plovimo.
Svetlost je obamrla i ne osećam njenu toplinu, sve u svemu kao da gledam neku fotografiju na kojoj je uhvaćen trenutak nekog opšteg ništavila. Sve je skamenjeno. Ne znam kuda plovim ali imam osećaj da se krećem.
Misleći da sam se naspavao reših da se probudim, pa umesto da uštinem sebe za obraz ja uštinuh jednu devojku što je sedela pored mene i vredno učila. Neko fino čeljade, pa se samo nasmeja i čudno me pogleda, jer sam ja istog trena,shvativši da sam još tu u snovima, sam sebi lupio takvu šamarčinu, ne bi li se smesta probudio i izbegao neprijatnu situaciju, da su mi zabrideli prsti od usijanja i zazvečale ganglije u mozgu.
Šta da joj kažem!? I njoj i ostatku tih ljudi? Znam da su me uvek svi gledali kao čudaka,
ali sam tada bio čudak na otvorenom i bilo mi je znatno lakše, a sada sam čudak na pučini, i moram priznati da sam prestravljen! Naglo skočih spreman na beg, ali pre no što se sasvim ispravih lupih glavom i istog se trena stropoštah na istu i prokletu optuženičku klupu. Jeste, sada sam čudak kojeg neopisivo boli i glava! I tada se dozvah pameti. Reših da se izvinim mladoj dami i nadam se da će barem iskulirati to što sam rekao i prećutati sve. Pošto se dobrom ne nadam, daj barem da bude gluva za moje reči, jer hiljadu puta sam veće sranje pravio tim izvinjavanjima no samim uvredama. I taman krete reč iz grla, nošena nesigurnošću, glatka i pomalo hladna, poput kocke leda na jakom Suncu, kad nas ludački procima i ispretumba kočijaš... Ona vrisnu, vidno uplašena, ali se ubrzo smiri, srećna jer je ostala živa, i stavi svoj dlan preko čela i sakri oči.
Znam da je zažmurila tada, a ustašca su joj bila malo otvorena. Sočne i pune usnice su me neopisivo mamile da je poljubim, ali shvativši da je to još jedna od mojih gluposti samo klimnuh glavom i rekoh joj tada: „ Seko, jesi li dobro!?“ A ona samo potapša bradom svoje grudi, malko se sabra i odvaži pa u njih opsova tako sočno i erotično majku kočijašu, mnogo lepše no što je isti opsovao nekim vozačima hitne pomoći, koje niko nije video zbog onih umirućih fotografija na prozorima.
U već uobičajenim momentima tišine sam se malo bolje zagledao u tu neobičnu devojku, moju puku suprotnost. Plavušica je, ne prirodna već samo trenira glupavost, sitna i malena, ali izuzetno zgodna i simpatična za moj ukus. Sedeo sam pored nje,i to ja baš ja, gromada i Golijat naspam nje. Sedeo sam i glumio mangupa, ako se tako može zamišljati ražabljen položaj nogu, duboko disanje i telefon koji je neprestano zvonio! Ali me snašla propast da ni reč ne mogu prozboriti, ni da se javim na telefon, na čijem ekranu piše:“Mama zove,sine!“, i da se nadam petominutnom:“Ahm!“, i „Dobro mama!“,i „ Javiću se, mama!“, mi se i nije baš svidelo, a ni da započnem razgovor s njom. I baš sam zbog te neobične alogije koja me morila i izgubio meč sa tom devojkom. Nikako nisam mogao uspostaviti komunikaciju sa njom i pritajeno sam se nervirao zbog toga. Ona to nije osećala i nije se osvrtala na moju stranu već je samo vredno čitala nešto, što je i meni privuklo pažnju. Načkiljio sam oči i počeo primicati glavu bliže tom štivu baš kao svaki mornar koji ne vidi dobro i loše čita tuđ’ rukopis, i baš kada sam bio najbliži, kočijaš naglo prikoči te se plavušica i ja sudarišmo glavama. Prozborih: „ Izvini!“, a ona zajauka jer vide galeba,kojeg je kočijaš nesrećno udario.
Pravi mornari znaju da gde ima galebova ima i kopna. Ne prođe malo i baba sa veštačkom vilicom, ali ovoga puta bez nje, radosno povika: „ Kopno na vidiku!“, i kočijaš se uputi u onom pravcu u kojem baba podiže njušku, iako takvu babu i nismo baš dobro razumeli! Vrlo brzo stigošmo i osetih pritisak u ušima, kao kada sanjate da ste umrli i idete u raj.
Tamo gde smo mi išli zaista je bio raj. Taman smo se popeli na sam vrh, zelenila i prirode- pravog raja, kada nas zaustavi Sveti Petar i njegova kočija. Opšta racija je nastala. Svi se izviruju da vide Sv. Petra, a kada kočijaš vide da je i Sv. Petar u plavom odelu, opsova nešto ovako: „Eh, samo si mi i ti trebao!“, i svi posedaše i izgubiše volju, jer u plavo gledamo tokom celog puta, a i tokom celog života. Pregleda Petar prtljag, a mi sedimo i ne mrdamo, bunili bi se mnogi ali niko nije lud Sv. Petru da stane na žulj! Uglavnom, ne znamo šta se dešava, a more nam se, sa onih fotografija na prozorima, zajedljivo smeši. Ne znam šta se zbilo, ali znam da smo posle prelepog, i mirnog, i sporog uzlaženja, pomahnitalo i pomalo ludački morali da siđemo sa te Fruške gore, jedinog raja koji smo naslućivali u tom opštem plavetnilu Panonskog mora. Kretošmo dole i ja promrmljah, već po običaju iz svojih snova i iz neke tamo romanse: „Zeleno, volim te zeleno!“
Ne znam zašto, ali pri samoj toj brzini silaženja mi i srce zaigralo brže, i sa valcera prešlo na kolo! A lepo, da te bog sačuva! Okićeno pa svo u narodnoj nošnji, kako igra, a ono i zubi zvekeću, ali vidi malera igra samo... Ne hvata se ova plavuša u kolo! Ne znam zašto, ali možda, jer joj ovo nije prvi put da silazi iz raja, a možda je i patrijahalno vaspitana, ili još gore- možda nema maramicu! A zna se kakvi su bili stari srpski običaji!
I dok ja razmišljah o tome šta li bi to moglo biti i dok mi srce razvuklo Moravac, odjednom nasta neki svetlo-žuti mrak. Tu zapitanost, uplašenost i pakao ubrzo prekide ono o čemu sam već pričao: prolaznost, vreme i naša pokretljivost. Stigošmo na mesto, mesto visoko iznad onih reka i bujica koje sam sanjao te prošle noći, i u tom trenu popadaše sve učmale fotografije već viđenog sa prozora te moje životne kočije, zaseni me svetlost i ta Atlantida, moja Atlantida, jedina stvarna i Nova Atlantida i tako već ljubljeni Andrićev most, kojeg dočekah otvorenih usta. Gotovo nem setih se one precvrljane misli: „U ćutanju je sigurnost!“
Jedino sam uspeo da u svoj toj brzini prepoznam svoju kap znoja što mi one prošle noći reka snova odnese sa poganom bujicom.
Sledeće nedelje sam opet prolazio tuda i obećao sam sebi da ću celog života prolaziti tim mostom, a srce je obećalo da će zauvek tu zaigrati kolo. I ne, to neće biti stajanje u mestu! To će biti prisećanje na divljenje jednom novom životu i jednoj novoj raskrsnici.
Pobedio sam tog suludog dana, a petog septembra sam i zvanično postao pobednik: Postao sam student književnosti, i ludak koji ne zna šta govori, čudak koji je prvi put i neznance zadivio, i osoba kojoj je jedno srce podarilo inspiraciju da napiše ovu glupost: „Ljudi ne govore!“
Nastalo pod Fruškom gorom,
7. septembra 2007.