Mali virtuelni klub pesnika

  • Začetnik teme Začetnik teme BAUK
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Odlaziš susrećeš druge smeješ se

zaboravljaš ostavljaš samo tragove

Ljubav leti kao ptica hita

Kako uhvatiti pticu a ostaviti je slobodnu

Samo mi ostaje da zaronim pogled put mora

da korak mi nezastane među krivudave ulice

da sebe ne izgubim u podnevnoj žegi

među ljude starog kamenog grada

I kiparisi ćute upijaju nadošlu bol

Ko će smiriti uplašene galebove

Samo ti odzvanja zvuk tvog glasa

Lira pesma pesak i so

Ogromna praznina svemira

nedostupne zvezde koje trepte očima tvojim

sakrivena među gustim cvetovima bogumile

kao jedrenjak belih jedara sečeš plavetnilo

Vidim te u prozorskim oknima

igraš se samnom skrivalica

Ja i grad uspavani melanhonijom

praznim ulicama težimo ka nadi

novog žamora novih lica

očiju neznanih
 
Rođena sam sitna
bleda
i nedovršena
Još uvek
ne razlikujem
plač od pesme
i smeh brkam sa lastama
što je posebno nezgodno
u proleće
Imam lepo lice
i lepo pričam
Često mi se
od poroka ježe
bradavice lešnici
A još uvek
u ogledalu
vidim sebe
tek onakvu
kakva ću biti
posle novog ledenog doba
Ne zamerite mi zato
na Pesmi
ma kakva da je
Zamislite je
ljubičastu
sa fazanovim perom
zadenutim za svaki treći stih
Zamislite je
da je od somota
ne nekog skupog
nego onog za zimske pantalone
Slobodno je čitajte od sredine
a može i samo po koji red
kako Vam volja
Prepravite je
obrnite
prodajte
poklonite
preskočite
zagrlite
Kako Vam volja
Rekao sam joj
dođe mi da te ujedem za
dupe, mala, koliko si mi
draga.
Ona se smejala i
iz šale počela da zabacuje
bokovima pri svakom
koraku.
Uvukao sam ruku u
zadnji džep njenih farmerica
da bih i čulom dodira
pratio njen hod.
Mislio sam da će je
taj moj postupak obradovati i
bio sam u pravu.
To joj se toliko svidelo
da je počela još više da
zabacuje bokovima, što je
kod muškaraca, prisutnih na ulici
izazvalo veliko zadovoljstvo i

iskreno divljenje.
 
Rekao sam joj
dođe mi da te ujedem za
dupe, mala, koliko si mi
draga.
Ona se smejala i
iz šale počela da zabacuje
bokovima pri svakom
koraku.
Uvukao sam ruku u
zadnji džep njenih farmerica
da bih i čulom dodira
pratio njen hod.
Mislio sam da će je
taj moj postupak obradovati i
bio sam u pravu.
To joj se toliko svidelo
da je počela još više da
zabacuje bokovima, što je
kod muškaraca, prisutnih na ulici
izazvalo veliko zadovoljstvo i

iskreno divljenje.

--------------------------------------
Ne vidim neku vezu .... zašto sa citatom .... ali nema veze....
 
To me gura u očaj, i to ne mali.

A očaj, uz ove druge male nedaće
može biti kap koja preliva čašu.
Kad smo već kod čaše,
osećam žeđ. Čini mi se da svakog
časa nadolazi sve veći talas nedaća
a ja sam za njih nespreman. Ne
mogu reći da nije bilo baš nikakvih
nagoveštaja tog talasa, bilo ih je
ali su oni bili blagi, a ja ih nisam
morao ni registrovati, niti se
spremati za odbranu.
Sada nemam kud
registrujem nedaće i zapažam
kako moja volja krizira istom brzinom
kojom ja pokazujem slepcu put,
ali srećom,
još sam u stanju da pravim
ozbiljne planove za regeneracije.
Ubediću sebe da ću zahvaljujući
svome trudu i muci doživeti lepe trenutke,
da će moj produkt biti zapažen,
da ću se vinuti u nebo,
da će Jack biti hladan,
da će mala droca imati lepo dupe.
Moram u to sebe ubediti, moram
sebe ohrabriti, ako ja to ne uradim
niko drugi neće.
Nikako ne smem dozvoliti sebi da
sagledam realno stanje stvari. Kada
bih sebi priznao da postoji mogućnost
da je ne dobijem, da postoji mogućnost
da mi ova muka i trud budu uzaludni,
teško da bih bio u stanju da se oduprem
umoru i ravnodušnosti.
Nadam se da će mi njeno čvrsto, malo
dupence povratiti snagu volje,
ne znam šta bi joj drugo moglo bolje
pomoći.
Njeno dupence je jako doping sredstvo.
Pesnici najviše od svega vole njegov ukus.
 
Prekrsti se
i u ime osvete
i u ime divnih nauma
Pusti nepostojeće Svece
da te blagosiljaju
ili se bar postidi
pred ravnodušnim
Svemirom
Klekni
Reci da je ponedeljak
i nasmej se danu
koji je zalutao na putu do tvoje ulice
Hajde
Nasmej se
neuka
neverna
samouka
Noć je stigla
i ničim izazvana
Smola opet ključa
u tvojim očima.
 
za vilijem vilsona

Hej,
Ti,
izvini, ako se grubo obraćam
Ali zar ne razumeš
Tajne razgovore
i šifre
u obliku
stiha
vrednog
metalnog novčića
Ne ceni me
po pesmi
ni po očima
I još jednom izvini
za moje obraćanje
Usudila sam se
jer si slova svoga imena
ispisao malim slovima
Ne pitaj
Ako znaš
Pesmu
Samo je napiši
 
Pesnici plaču kroz svoja slova

Već godinama ne umemo suzu pustiti.
Tišina guta uzdahe.
Hiljadu malenih svitaca
oko prstiju roje se.

Vekovima sami na ivici,
vetru prkosimo.
Kišnim danima umivani
pod miškom svežanj papira nosimo.

Samoća puca pod nogama,
koraci teški i sivi,
mi, kao aveti okolo hodamo
dokazujući da još smo živi.

Jer pesnici plaču
kroz svoja slova,
dok ruku ispucalih
stihovima grade svitanja nova.

Pesnici vole,
kroz drhtave tragove života,
dodira hladnog,
pogleda prodornog,
u kojem krije se toplota.

I umiru sami,
sa osmehom na licu,
sklupčani u uglu novog svitanja
nalik na psa lutalicu.

I ostaju večni,
kroz pesme svoje;
Slaveći živote i smrti, kraj njih što prolaze
dajući im vrhom olovke boje.
 
Nemir

Još uvek drhtim ko prut...
Po ko zna koji put
mislim na prethodnu noć.
Da li ću imati moć
da ti odolim?
Da li da ogolim
svoju dušu
i priznam ti
o čemu maštam?
Da li da praštam
tvojoj nestalnosti?
Da li,da li ,da li?...
Ali kad budna zatvorim oči
i osetim tvoj dah na sebi
nijedno pitanje više ne bih
sebi postavila.
I nikad te više
ne bih ostavila,
iako si u moje misli
uneo vetar nemira.
Otvorila bih vrata
moga svemira
i zarobila te,zauvek...
 
...

Tišina se zgusnula kao sirup.
Neki čudni osećaji se kovitlaju,
izazivaju tihu,
nemu sreću
i magle vid.
Hiljadu mrava mili pod kožom.
Hiljadu misli zbrkanih u glavi poput ribarske mreže.
Osećanja raspeta na tankoj žici balansiraju,
poput žonglera,
između nežnosti i strasti,
nedodira i orgazma,
bolnog iskustva i želje za nečim novim,
još nedoživljenim.
Stvaramo večnost za dve krajnosti.
Večnost koju moženmo uništiti za tren,
pogrešnim potezom.
Potrebno nam je toliko toga,
što pokušavamo da ukrademo jedno od drugoga,
kupujići sjaj u oku novčanicama pohabanim od upotrebe.
Ostajemo nemi,
netremice se gledajući satima.
Gušeći u nama želju,
koja menja oblik i intenzitet svaki jebeni sekund,
od slabog plamička sveće na vetru,
do paklenog ognja vulkanskog srca.
Tražimo se,
potpuno nesvesni svega što se rodilo i umrlo u trenutku kada su nam se putevi spojili.
Igramo se bogova u sobi koja je naš univerzum:
sklapamo čudne, nove, savršene svetove,
koji nestaju u požarima,
zemljotresima i ratovima,
a isto tako,
od prolaznosti i smrti gradimo velike, neosvojive tvrđave,
sve vreme pokušavajući da pogledom i dodirom ispričamo nešto što u prevodu na život znači ljubav.
 
Muka mi je

Probudila sam se jutros,
sa iskidanim mislima u očima.

Povratila doručak
i nastavila da gledam u zid.

Vi i vaše prošle ljubavi,
svete žene,
nerođena deca
i propali brakovi.

Od vas mi je zlo!

Vi što živite od uspomena,
klečite nad grobovima
i plačete noćima.

Vi što vam je neko,
kao,
nekada sjebao život,
pa sada glumite žrtve;
a zapravo volite,
sami sebe da kidate.

Muka mi je!

Od lažnih pogleda,
iskrivljenih osmeha,
pogrešnih svitanja
u rukama onih koji to zaslužili nisu.

Od lečenja tuđe,
umišljene samoće
i guranja nečije patnje pod tlo.

Niste me kupili
u apoteci,
sa receptom
koji dao vam je korumpirani doktor,
pa da nosite me kući
u maloj kesici
i odložite u fioku.

Nisam nema i tiha
i ne želim više
da mi šapućete na uvo
tuđe ime.

I nisam ku.rva,
ali kurvam se sa slovima svojim
i rađam vam decu
koju želeli niste,
a zbog koje sam se ja,
uprkos svojoj patnji
vama podavala.
 
Ja muku svoju imam

Pogano svanuće u očima vašim
samo muti bistrinu suza mojih.
Ja nisam ovde da budem otirač za korake pogrešne,
nogu pod kojima puca zemlja od gneva i pakla.
Nisu ruke moje krvave
zarad kopanja vaših rovova
u koje ćete biti bačeni
kada od zavisti iščezne i poslednji tračak dobrog iz vas.
Nisu mi koraci dugi
jer pola treba drugima da dam.
Svojom glavom za sebe zid lomim,
a ne za tuđe žudnje iz ponora zla.
I ova kičma rastrzana,
neće biti tlo za vaše breme;
Ja muku svoju imam,
već plaćam grehe,
time što poznajem i vas i sebe.
 
Hej!

Molila sam, jutros, anđele.
Klela demone,
prizivala duhove.
Sedela u prakovima,
obilazila vozova perone
i tražila neke nove puteve.
Slikala prstima,
lica, mora, avione
i ugaslog vulkana korenje.
Čekala sam,
znak iz oblaka,
pogleda uprtog duboko u sivilo-
Potrebno mi je da čujem zvuk tvojih koraka.
Igrala se s' vetrom,
pretila oluji,
rosi skute ljubila,
slušajući glas što u glavi bruji
i spominjući tebe me dovodi do ludila.
Plakala sam dugo u noći pre ove,
u mračnoj sobi zatvorena;
dahom klesah u zidove
želju da u javu pretočim snove.
Krvavih očiju i dlanova hladnih,
teške glave i usana gladnih,
čekam.
Dok miris tvoje krvi me mami
i peče dodir te kože meke;
maštam da ćemo jednom, kada konačno budemo sami
dostići sve te spoznaje, sada tako daleke.
Od dodira strah imamo,
od istine,
nežnosti i od žustre svađe;
kao pred pad se na tankoj žici klimamo,
moleći u sebi da pod nogama nešto meko se nađe.
I ovo nebo pod kojim stojim,
samo mi kosti nemirom puni - sve je teže,
sad svaki dan po ugledu na tvoj lik krojim,
a krvarim...i poput vučice ližem rane sveže.
Svesna jedino da se više no ikada bojim,
smeha,
ćutanja
i osećaja ovog što poput okova steže.
Krhka i premala, u rukama tvojim
ja znam koliko možemo,
želimo i hoćemo;
vidim šta nas razdvaja
a ipak čvrsto veže.
A ne smemo.
Mnogo smo dopustili
I sad - žmurimo na jedno oko kada pokušamo da sagledamo dokle ova naša priča seže.
 
Jutro

Ovo je jedno od onih jutara
kada je nebo purpurne boje.
Kada teškim uzdasima
ispisujemo sopstvena imena po putu.
Vraćamo se kući,
sa vrelim hlebom u kesi.
Ovo je onaj dan,
kada svesni smo da moramo
početi da koračamo,
jer trnu noge od stajanja u mestu.
To je onaj osećaj praznine,
kada shvatimo da nemamo
čije usnulo lice da posmatramo
pre nego što i sami utonemo u san.
 
Ostavio si me
da poludim
pod prezrelim nebom
kao kaznu
za osmo svetsko čudo
moga osmeha
I sve što sam rekla
preveo si u zavijanje
Ne bi li gomila
krenula u hajku
I svako posle tebe
bio je krivlji
za po jednu šaku soli
za po nemuštu nežnost
I niko posle tebe
 
...

Električna tišina pršti među nama.
Ja neću biti ta koja će prva spustiti pogled,
iako strah kida mi jezgro.
Ova partija igra se otvorenih karata,
na mermernom stolu.
Kristalna čaša na ivici.
Na pod kaplje vino.
Oblak dima i miris opijuma.
Previše smo teški da bi se u ovoj situaciji osećali lagodno.
 
...*...

Juče padala je kiša,
mi gazili smo bare
i došli suvih nogu
u našu toplu sobu.
Juče želeli smo mnogo
a nismo znali kako
rečima da naslikamo
ukuse sa usana.
Brojali smo dane,
pisali smo pesme
i tako nam je prošla cela godina.
Sad urličemo glasno,
svako iz svog ugla,
pokušavajući da preskočimo zid koji smo gradili.
Sad postaje nam jasno
da u našoj maloj bašti
raste samo kaktus
koji ćutanjem smo sadili.

Pusti me da spavam,
već dugo sam umorna
i željna svitanja
bez tvojih tragova.
 
..*..

U srži, svi smo tužni.

Pokidani teranjem na život.

Sami,
sa jutarnjom kafom,
jednoličnim navikama,
gorkim obavezama,
hrapavim dimom prve cigarete u plućima.

Zagledani daleko u ništavilo...dok pogled seku prolaznici.

Nema muzike, samo crkvena zvona u pozadini.

Nema kraja teksta...sve se vrti u krug.

Gmižite, crvi.
 
***​

Razbijena ogledala su svuda.
Svetluca staklo pod nogama.
Osetim li se težom, raseći ću stopala.
Lep je ukus krvi,
ali ne želim više da je pijem,
izlazi mi na oči.
Zastane pogled negde u ništavilu,
peče,
kada malo duže gledam.
Hladno je.
Vetar.
Noć.
Osećam se vrelo,
pohotno
i uzdrhtalo.
Osećam se jadno,
jer želim sebe,
više nego što me želiš ti.
 

Back
Top