APPASSIONATA
Kao breza uz vihor
treperi moja duša
radošću,srećom i
lepotom puna.
Jer,ne ožiljci
da kao pijavice
sreću joj srču,
već portreti tvoji
zidove joj krase,
lepotom zrače
i snove joj noću
svilom kite.
O mila snoviđenja
zaigrajte se noćas
veselo i milo,
podarite duši svetlost
da pronađe i sve ono,
što je pred njom
skriveno bilo.
Utišajte sve zvukove,
neka se samo njena pesma čuje
i umesto,
poput vetra da jeca,
neka anđeoskim glasom
odjekuje
Jer,previše je
arija tuge
i bolom u naručju
pevala sebi
i sebi sličnim.
Kao sakati prosjak.
Jer,previše je suza
niz njeno lice
brazdama beznadja
spiralo svu bol,tugu,
čemer i jad.
I ka okeanu
nesrećnika otplovilo!
Neka ove noći
za trpezom lepote sedi,
nek' se smehom hrani.
Samo radost,
nek' je suzom poji,
a s jutrom,
umornu,
neka je telo,
u postelju života smesti
gde će dečijim snom usniti,
do novog buđenja i plesa,
do nove ljubavi,
kojom će poput mimoze
nežno i svetlo,
procvetati.