Naličje tame
Lice u patnji.Zrak urezan u prazninu noći.
Znaš li kako doziva šum talasa iz sna?
O,uzalud doziva,nikad više neću poći
tamo gdje sam letio u nebo i padao do dna.
Razmažena bludnica je nebo,boli ga zvijezda
urezana u tijelo njegove gole tame.
Padaš odnekud u moj komad sna,blijeda,
tvoj bol me boli,tvoj plamen izgara me.
Ćutanje,bez riječi,taj lik negdje u meni,
niska su bisera misli neizrečene,
ljubav sam dao bolu sa likom žene,
jednom listu crvenom i vjetru jeseni.
Carica ili robinja ?Stvorena da živiš i stradaš ?
Ne znam,tek dušom mojom strasno i okrutno vladaš.
Umire noć,umire san,duša se umorna budi,
između obala požude huči nadošla rijeka,
gdje si ti koja dozivaš,znaš li za čime žudiš,
želiš li pokornog roba,ili ponosnog čovjeka ?
Sjenke poslednje bježe pred nastupanjem zore,
ne znam ko me doziva,gdje vapi to tužno more.
Lice u patnji.Znak ropstva u suzi žene,
umorno oko njeno više ne plaši tamom,
nema čarolije,nestale su opsjene...
ili sam nestao je u sebi samom.
