Volim svež jutarnji vazduh u svitanje,
volim miris jake kafe, bez šećera samo kafe,
volim suve cvetove kamilice, lipe i lavande,
volim trenutke u kojima utonem u sebe i nadjem tu na dnu neku tako jaku misao, zbog koje verujem narednih par sati da ću promeniti svet (do kraja pesme),
volim da rešavam sudoku
volim da svesno učinim da me nešto boli pa da prestanak tog bola učinim razlogom za veliku sreću,
volim da maštam, to stvarno volim, kao i raznorazne planove i spiskove,
volim kada se nadjem na istoj talasnoj dužini sa nekim, pa se raspričamo, uvek se naježim u trenutku kada vidim da se razumem sa nekim,
volim da mrmljam i mumlam u kadi,
da čitam Zabavnik po onom divnom Garfild-Hogoar-Verovali ili ne-Fizika redu,
da padnem od umora, legnem u krevet i osetim kako mi se kičma slaže,
volim da slušam liturgiju u manastiru, i da pevam,
da ne Neko češka, i da zaspim kod Nekog na onom divnom trosedu,
volim šnalice da stavim i suknju da nosim,
da ne pričam ni sa kim,
da sedim u šumi i da tražim neobično cveće
da isprobavam nove začine,
da planinarim,
volim da se ljubim i kada On miriše na onaj divan parfem,
volim da budem sa porodicom.