Priča druga...
Pre par meseci izbacio neko matoru kerušu, valjda balkanku, tu negde u naselju. Ko zna odakle, ima tih lovaca po okolnim planinskim selima, šta znam, valjda je nije hranio pa se ostrvila na piliće. Bila je neko vreme oko lokalne prodavnice, da bi u vreme koćenja odabrala udaljenije mesto, nasred livade sa detelinom naših prvih komšija tamo, kod radnje. Kad se pokvarilo vreme, pošto se prethodno uverila da joj od komšija ne preti opasnost, premestila ne svih šestoro u njihov senjak, veliki, okrovljen, sa armiranim stubovima, tove ljudi junad pa im treba... Ne zna se koje je od kojeg bilo slađe, tri njenih boja, onako crni sa rđastim paležom, jedan sa gvozdeno-sivim paležom, jedan riđe-beo, nalik na posavca a jedna devojčica žuta, sa tamnom linijom niz leđa, ma ridžbek! I uzeo jedan komšija dvojicu, jednog crnog i tog gvozdenka. I svakodnevno nas izveštavao o njihovom napretku, kako su naučili gde im je ćošak za wc, šta jedu, očistio ih je i od glista, vrlo revnosno je to komšinica uradila zbog njihove ćerkice od dve godine... Dolazi on jedne nedelje prepodne i kaže "Ne znam šta da radim, malopre prolazili neki lovci sa kerovima, pustili mi ih po dvorištu (nemaju ogradu inače) a ja taman pustio ovu dvojicu malo da protrče, i jedan onaj lovački mi ujede crnog za glavu, preko celog uveta, eno ga, otresa glavu na tu stranu." Pokušali su da ga leče ali bez ozbiljne rekonstruktivne hirurgije nije moglo ništa da se uradi a nije se imalo ni vremena ni anestetika ni novca u to vreme. I malac je uginuo zato što lokalnim lovcima treba da se nacrta da je tuđe dvorište, makar i neograđeno, privatan posed i da je tuda zabranjen i prolazak, a kamoli puštanje pasa s povodnika.