Ljubavna pisma i priče poznatih

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
336.680
shutterstock106626563-830x0.jpg


Ništa ne može da zameni lepotu i snagu rukom napisanog ljubavnog pisma. Istorijske ličnosti iz naših udžbenika, poznate po svom doprinosu književnosti, politici ili istoriji, takođe su bili i veliki romantici i pisali su ljubavna pisma osobama koje su voleli

Od "Solomonove pesme", koja se nalazi u Bibliji i Starom zavetu, o glasu dvoje ljubavnika koji hvale jedno drugo, kao jedinstven primer seksualnosti u istorijskim i verskim spisima, preko drevne prepiske indijskog cara i carice Rukmini i Krišne, ovakvi izrazi ljubavi i naklonosti i danas osvajaju nasu paznju.
 
Pismo Jovana Jovanovića Zmaja Ruži Ličanin

Godine 1861. Jovan Jovanović Zmaj je upoznao Ružu Ličanin. Između njih razvila nežna ljubav koja će se završiti brakom. Nažalost, čika Jova Zmaj možda je doživeo da se oženi voljenom devojkom, ali ga je u bračnom životu zadesio čitav niz nesreća: poumirala su mu sva deca (njih petoro) i još mlada žena. Ljubav i nesrećan porodični život su ga inspirisali, kako prenosi "Artnit", na ciklus pesama Đulići i Đulići uveoci, neku vrstu pesničkog dnevnika o njegovom intimnom i porodičnom životu.Iza njega je ostalo i prvo pismo voljenoj devojci koje datira iz 1861. godine, gde joj prvi put izjavljuje svoja osećanja.

"Mila gospođice Ružo!

Uvek sam se čudio, kad je ko pismo pisao tamo gde bi se rečima izraziti mogao; sad vidim da nisam imao pravo. Sad najbolje vidim da ima stvari, koje se ni rečima ni pismom dovoljno kazati ne dadu, a zatajati, prećutati nikako.

Vi, čitajući sad ovo pismo, ili ste se namrgodili ili ste se možda malo zastideli osećajući, da vam sasvim nepovoljno nije. Ako se mrgodite, derite pismo taki, milim Vas; nemojte dalje čitati, što i da znate gde pomoći ne možete, poderite ga taki, ne zaboravite, da ste ga ikad dobili, zaboravite sasvim, Vi ćete lako a ja ću kako uzmogu. Ali ako ga poderali niste, ako ste (ne samo iz ljubopitstva) i na ovu stranu prešli to sedite, pa mi napišite da li je Ružino srce sasvim njeno, pa ako je i ako ja Ruži sasvim nemio nisam, ako bih mogao i miliji biti, ti mi šaljite brzo to nekoliko reči, da ih poljubim onako, kako se samo evanđelje ljubi.

Da znam da ćete Vi ovo pismo iole rado čitati, pustio bih srcu na volju, ali onda bih Vam imao toliko napisati i kazati da u vašu šatulu zaista ne bi stalo. Od kako znam, cveće sam oduvek voleo, zato što je lepo, dobro i nevino, što miriše, što se njime čovek nakiti i ponositi može, ali nikad još nisam toliko, tako slatko i ozbiljno o cveću mislio i sanjao kao sad, i to o ruži i o ruzmarinu.

Vi ćete možda ovo pismo gospođici sestri, možda i gospođi materi pokazati, ne marim, ali samo nemojte pre, dok mi bez ičijega saveta iz svog srca, iskreno srpski na ovo pismo odgovorite.

U najvećoj hitnosti završujem, jer me kola čekaju. Nadam se kad dođem, nadam se mnogo. Bar ću na putu natenane misliti moći, kako Vas je pismo moje rasrdilo ili iznenadilo.

Budite mi zdravi, sam se čudim od kud sam ovo pismo nehotice poljubio."
 
Charlotte von Stein

(25. decembar 1742, Eisenach, Nemačka
6. januar 1827, Weimar, Nemačka)

Dvorska dama kojoj je Goethe posvetio ove stihove:
"Znala si me svega, čula kako najčistiji nerv treperi moj...
Mene, koga teško prozre svako-
Pročitao je jedan pogled tvoj."

....
Vajmar, 1826.

Evo, ipak se približava vreme, draga Lota, kad ću opet biti kraj tebe, jer moje biće ne može više izdržati, jasno osećam da bez tebe ne mogu postojati. Odluka o završetku zasedanja odbora je potpisana, sad više ne može dugo trajati, po mom računu još jednu nedelju, i tada sam slobodan. Vreme je odvratno, nosa ne možeš pomoliti, a ono malo lepog i prijatnog što se može doživeti među zidovima za mene ima samo trenutnu draž, a nek moli za tako bolan nedostatk koji ja osećam od jutra do večeri.

Da, draga Lota, sad mi je tek jasno da ti jesi i ostaješ deo mene. Ja nisam zasebno, samostalno biće. Sve svoje slabosti na tebe sam naslonio, svoje slabe strane tobom zaštitio, svoje praznine tobom ispunio. Kad sam ovako od tebe odvojen, stanje moga duha je veoma čudno. Na jednoj strani sam naoružan i očeličen, a na drugoj sam kao rovito jaje, jer sam ostao nezaštićen tamo gde si mi ti štit i zaklon. Koliko se radujem što ti potpuno pripadam. I što ću te uskoro opet videti. Sve na tebi volim i sve to čini da si mi još draža. Revnost s kojom ti svoje domačinstvo u Kohbergu vodiš, o čemu mi Štajn sa zadovoljstvom priča, pojačava moju naklonost ka tebi, daje mi mogućnost da vidim tvoj živi delatni duh, tvoju divnu dušu. Ostani moja, Lota, i ma koliko te nešto drugo privlačilo, voli me iznad svega…

Gete.
FB_IMG_16932493824713950.jpg
 
. Betovenovo pismo svojoj Večnoj voljenoj čiji je identitet ostao misterija, 1812. godin
- Iako sam još u krevetu, moje misli su sa vama mojom Večnom voljenom. Budite mirni ljubljena. Danas, juče koja suzna čežnja za vama, vama, vama, moj živote, moja sve. Oh i dalje me nastavite voleti, nikad krivo proceniti, najvernije srce tvog ljubljenog. Uvek tvoje. Uvek moje. Uvek naše.
 
Pismo Olje Ivanjicki upućeno Leonidu Šejki

Nema početka ni kraja. Osećam tvoju prisutnost svuda oko sebe,nestvarnu, neopipljivu i čvrstu, kao da sagledavam stvarnost. Želim da te dodirnem kao stvar, kao tvoj kaput, ali to je više od mene, to je divno.Potpuna obamrlost akcije, samo čežnja za tobom dolazi i odlazi u talasima nemira kao i mi, kao kiša, kao krv u otkucajima izmedju stvarnosti i sna. Nemoguća stvarnost nije u nama. Mi smo divna deca našeg vremena, izgubljena i uznemirena izmedju nas i svega oko nas.

Vraćam se u našu prošlost, kod mene sadašnjosti i budućnosti prošlost.Vidim nas na kraju puta, svuda je pustoš oko nas. Hladno je. Biće nam uvek hladno, to je zakon visine. Samo su ti oči tople. Moje nisu, nikada ih nisam videla tople jer sam uvek gledala sebe.
Ti znaš, možda su uvek takve?
(imaš samotaste oči, kao jelen. Uvek imam utisak da imaš tri koncetrična kruga u očima; mi ostali imamo dva.)

p.s. Kaži mi nešto.
Da li misliš na mene?
 
Džoni Keš; rođendanska čestitka supruzi Džun Karter Keš za 65. rođendan 1994. godin
- Srećan rođendan, princezo. Ostarili smo zajedno i navikli smo se jedno na drugo. Isto razmišljamo. Čitamo jedno drugom misli. Znamo šta jedno drugo želi bez pitanja. Ponekad malo idemo na živce jedno drugom. Možda se ponekad uzimamo zdravo za gotovo. Ali s vremena na vreme, baš kao danas, razmišljam o svemu i postaje mi jasno koliko sam srećan što život delim sa najboljom ženom koju sam upoznao. Još uvek me fasciniraš i inspirišeš. Tvoj uticaj me čini boljim. Ti si predmet mojih želja i glavni razlog zbog kojeg postojim. Jako te volim.

Srećan rođendan, princezo.
 
Pogledajte prilog 1401704

Ništa ne može da zameni lepotu i snagu rukom napisanog ljubavnog pisma. Istorijske ličnosti iz naših udžbenika, poznate po svom doprinosu književnosti, politici ili istoriji, takođe su bili i veliki romantici i pisali su ljubavna pisma osobama koje su voleli

Od "Solomonove pesme", koja se nalazi u Bibliji i Starom zavetu, o glasu dvoje ljubavnika koji hvale jedno drugo, kao jedinstven primer seksualnosti u istorijskim i verskim spisima, preko drevne prepiske indijskog cara i carice Rukmini i Krišne, ovakvi izrazi ljubavi i naklonosti i danas osvajaju nasu paznju.
Solomon.............jel to bese onaj sto drzo na dvoru 200 devica ?
Kazu da je to najveci broj zena koje je posedovao muskarac u jednom cugu.
 
Pismo Jovana Jovanovića Zmaja Ruži Ličanin

Godine 1861. Jovan Jovanović Zmaj je upoznao Ružu Ličanin. Između njih razvila nežna ljubav koja će se završiti brakom. Nažalost, čika Jova Zmaj možda je doživeo da se oženi voljenom devojkom, ali ga je u bračnom životu zadesio čitav niz nesreća: poumirala su mu sva deca (njih petoro) i još mlada žena. Ljubav i nesrećan porodični život su ga inspirisali, kako prenosi "Artnit", na ciklus pesama Đulići i Đulići uveoci, neku vrstu pesničkog dnevnika o njegovom intimnom i porodičnom životu.Iza njega je ostalo i prvo pismo voljenoj devojci koje datira iz 1861. godine, gde joj prvi put izjavljuje svoja osećanja.

"Mila gospođice Ružo!

Uvek sam se čudio, kad je ko pismo pisao tamo gde bi se rečima izraziti mogao; sad vidim da nisam imao pravo. Sad najbolje vidim da ima stvari, koje se ni rečima ni pismom dovoljno kazati ne dadu, a zatajati, prećutati nikako.

Vi, čitajući sad ovo pismo, ili ste se namrgodili ili ste se možda malo zastideli osećajući, da vam sasvim nepovoljno nije. Ako se mrgodite, derite pismo taki, milim Vas; nemojte dalje čitati, što i da znate gde pomoći ne možete, poderite ga taki, ne zaboravite, da ste ga ikad dobili, zaboravite sasvim, Vi ćete lako a ja ću kako uzmogu. Ali ako ga poderali niste, ako ste (ne samo iz ljubopitstva) i na ovu stranu prešli to sedite, pa mi napišite da li je Ružino srce sasvim njeno, pa ako je i ako ja Ruži sasvim nemio nisam, ako bih mogao i miliji biti, ti mi šaljite brzo to nekoliko reči, da ih poljubim onako, kako se samo evanđelje ljubi.

Da znam da ćete Vi ovo pismo iole rado čitati, pustio bih srcu na volju, ali onda bih Vam imao toliko napisati i kazati da u vašu šatulu zaista ne bi stalo. Od kako znam, cveće sam oduvek voleo, zato što je lepo, dobro i nevino, što miriše, što se njime čovek nakiti i ponositi može, ali nikad još nisam toliko, tako slatko i ozbiljno o cveću mislio i sanjao kao sad, i to o ruži i o ruzmarinu.

Vi ćete možda ovo pismo gospođici sestri, možda i gospođi materi pokazati, ne marim, ali samo nemojte pre, dok mi bez ičijega saveta iz svog srca, iskreno srpski na ovo pismo odgovorite.

U najvećoj hitnosti završujem, jer me kola čekaju. Nadam se kad dođem, nadam se mnogo. Bar ću na putu natenane misliti moći, kako Vas je pismo moje rasrdilo ili iznenadilo.

Budite mi zdravi, sam se čudim od kud sam ovo pismo nehotice poljubio."
Е, чика јово... :(

И упореди ово са оним "дм/трен" данас.
 
Franc Kafka, Mileni Jesenjskoj

Juče sam te sanjao. Jedva da više znam šta se potanko dešavalo; samo još znam da smo se neprestano preobražavali jedno u drugo, ja sam bio ti, ti si bila ja

Budući da volim Tebe (volim Te, dakle, ti koja teško shvataš, i kao što more voli sićušan oblutak na svom dnu, upravo tako i moja ljubav preplavljuje tebe - pa neka sam opet kod Tebe oblutak ako to nebesa dopuštaju), volim i celi svet kojem pripada i Tvoje levo rame, ne, najpre je bilo desno i zato ga ljubim kada mi se prohte (i kad si Ti toliko dobra da smakneš bluzu s njega), i kojem pripada i levo rame, i Tvoje lice nada mnom u šumi, i mirovanje na Tvojim gotovo obnaženim grudima. I zato imaš pravo kad kažeš da smo već bili jedno, i ja se uopšte toga ne bojim, štaviše, to je moja jedina sreća i moj jedini ponos, i ja to nipošto ne ograničujem na šumu.

Zašto mi govoriš Milena, o zajedničkoj budućnosti koje nikada neće biti? Da li je to upravo zato što je neće biti? U Beču još one večeri kada smo dotakli ovo pitanje, imao sam utisak da se stvari dešavaju kao da tražimo nekoga koga dobro poznajemo, ko nam je mnogo nedostajao i koga iz tog razloga nazivamo naljepšim imenima, ali nam odgovor ne dolazi; kako bi i mogao odgovoriti kad nije tu, toliko je daleko da se o tome samo sanjati može. Malo je izvesnih stvari, ali jedna od njih jeste da nikada nećemo živjeti zajedno, u istoj kući, rame uz rame, za istim stolom, nikada; čak ni u istom gradu. Umalo da nisam rekao da mi se to čini jednako izvesno koliko i da sutra neću ustati.
 
Napoleon Žozefini

“Od kako sam te ostavio, konstantno sam u depresiji. Za mene je sreća biti pored tebe. Stalno i iznova u sećanju oživljavam tvoje zagrljaje, suze, nežnu brižnost. Draži neuporedive Žozefine raspaljuju stalan i živi plamen u mom srcu. Kada ću, oslobođen svih briga i stega, moći da provodim sve vreme ovog sveta sa tobom, kada će mi jedina obaveza biti da te volim, i da razmišljam samo o sreći govoreći o njoj i dokazujući je tebi?”
 
Frida Kalo Dijegu Riveri

"Ništa se ne da uporediti sa tvojim rukama, ni sa pozlaćenim zelenilom tvojih očiju. Moje telo je ispunjeno tobom danima i danima. Ti si ogledalo noći. Groma bljesak besan. Vlaga zemlje. Udubljenje tvog pazuha sklonište je moje. Moji prsti krv tvoju dotiču. Sva moja radost je kad osetim da život kulja iz tvoje fontane i ispunjava putanje svakog mog nerva koji je i tvoj.”
 
Oskar Vajld lordu Alfredu Daglasu

"Svi su ljuti na mene što sam ti se vratio, ali oni nas ne razumeju. Osećam da jedino sa tobom mogu da uradim bilo šta. Da popravim uništeni život, a onda će i naše prijateljstvo i ljubav imati drugi smisao za okolinu. Kamo sreće da se, kad smo se sreli u Ruanu, nikad nismo rastavljali. Velika je provalija između nas, i vremenska i prostorna. Ali mi se volimo.”
 
Pocela je jesen sa sumornim kisama, nadvili se oblaci slutnji nad nasim emocijama, nema nam Meseca, da nas obasja, pomiluje i veru u ljubav nam da.

Vetar je podigao pozutelo lisce, nase mladosti zapletene u proslosti, donese i po neke kapi kise, koje jos nisam isplakao na mestu, gde sam te nosen strascu, nocima ljubio.

Kisna jutra ne prestaju, da nas pozdravljaju, ocima punim rastanka, dok svaka kap kise i dalje na tebe mirise.

Mirisu i moji dlanovi, puni tvojih pramenova, postelja izguzvana...i ne pricam nikome, da te vise nema, cekam da prodju mi dani, koje ce noc romanticna da sahrani.

...a ja, ja cu pisati i dalje stihove o tebi, o nama, u nekim trenucima izmedju noci i dana, u kojima jedino zivim i pitam se da li sam u pravopisu pogresio, kada sam tvoje ime napisao, Dobra Vilo Svitanja ili Andjele Noci, mojih nemira...meni je svejedno...Volim te, a nemam te...
 
Živote moj, moje rajsko vino. Proleće moje, radosti i danu. Hej, moja nasmejana ružo... Moja pameti, gospodarice, tajno, istino i savete moj. Sultanijo, carice, vladarice, srce moga sveta.
Tronu moje usamljene duše, moje bogatstvo, moja ljubavi, moja mesečino. Moj najiskreniji prijatelju, razlogu mog postojanja, moja sultanijo, moja ljubavi.
Najlepša među najlepšima... Moje proleće, moja vesela ljubavi, moja draga. Moja ženo lepe kose, moja ljubavi kosog čela, moja ljubavi očiju punih nestašluka...
Ja ću vam večno pevati pohvale, ako sam za tu svrhu poslan na ovaj svet... Ja, ljubavnik napaćenog srca, Muhibi sa očima punim suza, ja sam srećan.

Muhibi
375324107_612177731123499_4515702748970022078_n.jpg
 
Vaša tuga i bol, moju dušu čine slabom noćas. Pogledajte moje suze, ispuniše one sad i nebo i zemlju.
Potpuno sam sam jadan i nepokretan, zaljubljen, bolujem bez strpljenja...
Ovim hodom poput čempresa tugujem za voljenom. Sada sam kao bor - zemlju granama dodirujem.
Kako iskazati ovu bolnu ljubav? Nije moguće objasniti, reći... Da mi doktor balzam dade, ova bol u srcu je takva da je duša izdržati neće.
Oh, moja mesečino, bolujem zbog ljubavi za tobom. Šta mogu učiniti? Sam sam pao u taj problem. Šta mogu učiniti?
Tugujem od svitanja do zalaska sunca, sve do sudnjeg dana!

Muhibi
378719628_608424428172490_7420082746674156656_n.jpg
 
Tereza, moja najdraža,

Pročitah ovu knjigu u tvome vrtu. - Ljubavi moja, ti nisi bila tu, inače je ne bih pročitao. To je jedna od tvojih najdražih knjiga, a autor je - moja prijateljica. Ti nećeš razumeti ove reči na engleskom, ni drugi ih neće razumeti: to je razlog što ih nisam napisao na italijanskom. Ali, ti ćeš razumeti rukopis onoga koji te strasno voli, i pogodićeš da je, sedeći sa tvojom knjigom, mogao misliti samo o ljubavi.

U toj reči, prekrasnoj na svim jezicima, a ponajviše na tvom - amor mio - sadržan je moj bivši i moj budući život.

Osećam da ovde postojim i da će me biti i posle smrti, a sa kojom svrhom - ti ćeš odlučiti. Ti si moja sudbina, osamnaestogodišnja žena, već dve godine van manastira: voleo bih da si tamo i ostala, ili da te bar nikada nisam sreo.

Ali, kasno je za sve. Volim te, i ti mene voliš, konačno to kažeš i ponašala si se kao da je tako bilo, a to je za mene velika uteha u svemu. Ja osećam prema tebi i mnogo više od ljubavi i ne mogu da prestanem da te volim.

Pomisli ponekad na mene kada nas Alpi i okean budu razdvajali - ali to se nikada neće desiti, dok god ti sama to ne poželiš.

Džordž Bajron - Terezi Gvičoli
Bolonja, 25. avgust 1819.
68751877_2329106214005806_7435721517712801792_n.jpg
 
Najsladja Fani,

Plašiš se ponekd da te ne volim potpuno. Što te više upoznajem, to te više volim. U svakom pogledu - čak je i moja ljubomora bila agonija ljubavi, a u najžešćem nastupu spreman sam i da umrem za tebe. Dosadjivao sam ti suviše. Ali zbog ljubavi. Šta ja tu mogu? Ti si uvek nova. Tvoj poslednji poljubac je uvek najsladji, poslednji osmeh najsjajniji, poslednji pokret najljupkiji. Kada si juče prošla kraj moga prozora, ispunila si me takvim divljenjem, kao da te prvi put vidim. Jednom si, blago negodujući, rekla da volim samo tvoju lepotu. I, ima li u tebi i nečeg drugog? Zar misliš da ne vidim srce koje svoja krila podvezuje zbog mene? Nikakve prepreke nisu ni za trenutak tvoje misli mogle da okrenu od mene. To može da žalosti koliko i da raduje - ali, neću govoriti o tome. Čak i da me ne voliš, ne bih mogao da ti uskratim svoju potpunu odanost: koliko su samo snažna moja osećanja kada znam da me voliš. Moja duša je bila nezadovoljna i uznemirena, duša smeštena u telo suviše tesno za nju. Nikada nisam osetio da moja duša uživa u nečemu tako potpuno kao u tebi. Kada si tu, moje misli nikud ne odlutaju: ti uvek zaokupljaš sva moja čula. Briga za našu ljubav koja izbija iz tvoga poslednjeg pisma, čini me neizmerno zadovoljnim: ipak, ne smeš dozvoliti da te takve misli muče.

S Braunom je gotovo, ali tu je gospodja Vajli, kad ona ode, svanuće mi. Pozdravi tvojoj majci.
 
Današnja kiša nema kraja.
Današnja kiša je izgubila svoj početak.
Koračam prema tebi razmišljajući koliko se već dana ovako viđamo.
I pričamo.Pričamo kao i uvijek – polako i pametno.
Sve što sada vidim podsjeća me na Onaj Grad koji našoj vrsti na kraju ostane.
Naša vrsta voli starinske filmove.Oni hrane usvojene taštine.
Tvoja tišina mi opet bistri misli.Kad prođe pokloniću ti svoju.
Nek’ vode ljubav kako to samo tišine čine.U pauzi Svega beznačajno ti govorim što sam sutra želio reći.I juče.
Kiša još pada i nije hladno.Kafa u šoljicama strpljivo čeka pokoravajući se dobovanju naših čežnji.
Volim kišu kad nije hladno i kad pijemo kafu tamo gdje posluga ne voli svoje goste,tamo gdje ni muzika nije dobra.
Na takva mjesta odlazimo sve više,naročito kada ovakva kiša pada… kada sve ostaje iza nas.
Pitam se hoću li u Drugom gradu imati svoje mjesto i nekog poput tebe da mi upotpuni popodneva mokrih utoraka,
srijeda, ponedjeljaka i onih ostalih.
Pomalo se brinem.Ne zbog sebe, već zbog tišine...
Znaš već… Znam da znaš.



Mehmed Meša Begić
 
Danas sam skoro svaku drugu devojku na ulici umalo zaustavio misleći da si ti.
A to su u stvari sve bile neke druge devojke, a ne ti.

Onda sam pomislio da te moja podsvest priziva, ili da tvoja podsvest priziva mene, a u stvari istina je da su devojke konačno shvatile tvoj fazon od pre nekoliko godina i sve počele da te kopiraju i ako te nikad nisu upoznale.

Popodne sam sam sedeo u kolima i kroz kišom zamagljeni vetrobran gledao u Dunav, razmišljao o ljubavi, u stvari mislio sam o tebi i o sebi. U stvari o nama.

O tome kako si me u prodavnici uvek pitala, „je l’ imamo kafe kući, je l imamo ovo, je l imamo ono?“, a mi u stvari nismo ni živeli zajedno, ti si imala svoju kuću i ja sam imao svoju kuću, al smo sve te male stvari svaki dan radili zajedno.

I onda kad bi ti završila svoj posao i ja završio svoj posao, otišli bismo na Kej da jedemo onaj italijanski sladoled i da pričamo o našim ljubavnim problemima, a u stvari mi smo bili taj naš ljubavni problem.

A kad odemo kod tvoje braće na selo, pa me oni zovu „Zete“ a mi smo u fazonu „ne, mi smo samo drugovi“, a u stvari i ti i ja znamo da to nije istina i da oni to sve razumeju bolje nego što ih mi lažemo.
U stvari bolje su nas razumeli nego što smo mi lagali sebe.

U stvari da smo mi to sve onako pošteno i iskreno priznali sami sebi onda bi nas verovatno uhvatila panika i nikad ne bismo ni došli do tog italijanskog sladoleda na Keju.

I onda bismo samo zavirivali jedno drugom u telefon i ljubomorisali i nikad ne bismo svaki drugi vikend išli kod tvoje braće na selo da nas gledaju kao dva idiota, niti bi me oni zvali „Zete“, niti bismo provodili po ceo dan zajedno kao da ništa drugo ne postoji na svetu i ne bismo išli na proslave i rođendane kod rodbine, niti bi nas svi gledali ispod oka kao da smo im nešto sumnjivi, niti bi mi danas svaka druga devojka ličila na tebe . . I kad čovek realno pogleda, mi nismo bili ništa, a u stvari, ja sam bio tvoj čovek i ti si bila moja žena.

I dok sam večeras sedeo ispred kuće, misleći o tome šta ću ti napisati noćas, sinulo mi je, setio sam se da jeSanja pisala o tome da Mars i Venera nešto rade ovih dana pa se zato ja tako oseć . .

. . u stvari samo sam hteo da ti kažem da mi nedostaješ.


Amitz Dulniker (Tarzanija)
 
Znaš li kad si u Beču bila najlepše obučena, i to bezumno lepo? Naime, neosporno najlepše: u nedelju.
Franc Kafka, „Pisma Mileni”
48357611_2056940581081529_6628201497798639616_n.jpg

Milena Jesenska je pokušavala da se izbori sa finansijskim problemima pišući za novine ili prevodeći. Tako 1919. dolazi na ideju da na češki prevede pripovetku u to vreme malo poznatog pisca Franca Kafke koji živi u Pragu ali piše na nemačkom. Franc i Milena sreli su se povodom tog prevoda u oktobru 1919. u jednom kafeu u Pragu i tada počinje jedna od najuzbudljivijih ljubavnih priča 20. veka. Milena je inače bila nesrećno udata. Sam Kafka je za Milenu govorio da je ljubav njegovog života. Poput mora, svetlost koja zrači čak i kad je više nema - pisao je u svojim pismima. Oni su zajedno bili samo par dana, a potom kroz prepisku godinama gradili tu nesvakidašnju vezanost i ljubav. Medjutim budući da je Milena bila udata, Kafka nije mogao više da čeka na njen razvod i piše pisma, tako je prestao sa pisanjem pisama uopšte.
 
  • Voli
Reactions: Tea

Back
Top