"Teško je voljeti, još teže ne voljeti, a najteže je naći voljenog koji te voli." ( Puškin)
koliko vam je pokušaja bilo potrebno da pronadjete voljenu osobu?
Voleti, to ne znaci samo ljubavna veza. Ljubav postoji u raznim zivotnim oblicima i na razlicite se nacine manifestuje(cak i na one najcudnije).
Sto se tice ljubavne veze...i ostvarenja ljubavi u ljubavnom odnosu, nije to bas tako jednostavno...
Dugo sam verovao da je ljubav nesto idilicno, uzajamnost, obostranost, obostrano prozimanje, obostrano podupiranje, spajanje i stapanje dve licnosti u jednu celinu, ono do potpunog medjusobnog prepustanja, do tacke kada jedno za drugo dvoje ljud bivaju spremni da ako treba sto se kaze i 'metak u srce prime'(da odbrane i pomognu jedno drugo). I da 'ljubav savladava sve prepreke, teskoce, uspone, padove, predrasude...itd. U skladu sa tim godinama unazad sam verovao da ce se taj ideal ostvariti. Tako, ili nikako drugacije. Ipak, do sada me je Zivot naucio(i sopstvene i tudje situacije) su me naucile, navode me da se zamislim... da tako nesto ipak ne postoji. Cak i tamo gde postoji najcesce je samo privid. I..na temelju toga, misljenja sam da idealna osoba, osobe, a samim tim ni apsolutna ultimativna ljubav ne postoji. Meni je zao sto je to tako, ali treba Priznati: Ljudi smo, nesavrseni smo, kvarljivi smo. Mislim da ljudskoj vrsti zapravo trajna monogamija i nrkakva bezuslovna ljubav nije data, nije to u skladu sa ljudskom prirodom. Ljudi zapravo tek zadnjih 200-300 godina unazad pokusavaju da ucvrste monogamiju i ideal partnerske ljubavi i sl...ipak... Bezuslovna ljubav mislim da ne moze trajno da egzistira u partnerskim odnosima. Zapravo, da preformulisem, moze, al to ipa svoje posledice...Nesebicnost se uvek zavrsi na stetu jedne od strana. Jer, bezuslovna ljubav se najcesce veoma grubo zloupotrebljava, cesto besramno. To cine i muskarci i zene, verovatno podjednako. U takvim situacijama, bezuslovna ljubav, bezuslovno prepustanje i poverenje, dovodi do ponistenja samopostovanja. A ako nema samopostovanja, onda nema ni licnosti. A ako covek izgubi sebe, sta ostaje coveku. Srodnost dusa i sama ljubav ima smisla samo ako ne ugrozava i ne ponistava samopostovanje. Ako ne ponizava, i ako nije ponizavajuca. Takva ljubav je retka zato sto su ljudi retki bilo zene bilo muskarci koji su iskreno spremni da vole i budu voljeni a da pritom to ne zloupotrebljavaju. Po mom misljenju.
Inace, ovako nacelno, filosofski... za srodnost dusa, mislim da je vazno jednako i voleti i biti voljen. Sto rece onaj kineski mudrac: '
kako odluciti sta je ptici vaznije levo ili desno krilo'.
Ne, nisam nasao svoju 'srodnu dusu', ili me takva nije pronasla, barem ne jos. Bile su tu i tamo samo kratke i povremene iluzije, za kojem sa mislio da mogu biti 'srodna dusa'. Al nisu. Ili ja nisam njima.
Pitanje, zasto je tesko, komplikovano naci ili sresti 'pravu ljubav', dosegnuti taj romansijerski bajkoviti ideal... Najcesce, mozda zato sto ljudi misle da to 'mora da im se dogodi', 'bas tako', u skladu sa nekom apsolutizivanom, ultimativnom idealsitickom percepcijom pojma 'ljubav' i pojma 'covek'.
Ipak...zivot nije univerzalni model, svako ga zivi na svoj nacin. Ili barem pokusavamo da zivimo zivot. U svim njegovim segmentima, pa tako i u ljubavi. Al, i pored toga sto to negde podsvesno znamo(ili naslucujemo), i cesto odbijamo da prihvatimo da mozda to sto cekamo, to za cim tragamo ili ono sto imamo, mozda nije 'savrsena i trajna ljubav'. Odbijamo da shvatimo da mozda tako nesto jednostavno ne postoji. Nekako i dalje najcesce Pokusavamo da dostignemo taj neki ideal(svi oni koji samuju i nadaju se), ili verujemo da smo to postigli(oni koji imaju nekog pored sebe). A zapravo, mozda SVI samo pratimo fatamorganu.
Mozda bi trebalo da prestanemo da tragamo za idealom, da prestanemo da sledimo fatamorganu, i umesto toga da partnersku ljubav prihvatamo kao nesto sto je nesavrseno. Nesto je odraz ljudskog odnosa, i to odraz koji se razlicito manifestuje, zavisno od ljudi. Dakle, odraz odnosa medju nesavrsenim bicima, ljubav je nesavrsen odnos. Odnos koji ne traje 'zauvek', a i kada nam se cini da traje(u dugim vezama i brakovima), da shvatimo da to u nekim fazama daavno prestaje biti ljubav i transformise se u nesto drugo. Mozda ce tada ljudi postati opusteniji u pristupu ljubavnom odnosu, manje optereceni, a samim tim srecniji i ispunjeniji u ljubavnom odnosu, kada nauce da budu realniji. Bez previse ocekivanja. Bilo od drugih, bilo od sebe samih. Dakle, bez idealizma, bez previse idealizma. Previse idealizma stvara ultimativnu romantizovanu percepciju neceg. Romantizovana percepcija stvara prevelika ocekivanja. Prevelika ocekivanja, vode u zabludu. A zabluda u razocaranje.