Ljubav

PalaSaKruske

Zainteresovan član
Banovan
Poruka
232
"Teško je voljeti, još teže ne voljeti, a najteže je naći voljenog koji te voli." ( Puškin)


koliko vam je pokušaja bilo potrebno da pronadjete voljenu osobu?
 
aha jedva skapirah..znaci nije jedna veza dovoljna nego neko treci s kim bi poredili prvu..ne mora da znaci..kad nadjes plafon osobu treba malo vremena da se setis prethodnih izbledelih
 
logicno al ne mora da znaci neko ni tad ne vidi neke stvari

Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gde treba tražiti prave izvore radosti i smisla.

Naučio sam da biti voljen ne znači ništa, a da je voljeti sve, da je sposobnost da osjećamo ono što daje vrijednost i i ljepotu našem postojanju. Gdje god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija.

Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrećni. Ljepota nije ništa, vidio sam lijepe muškarce i lijepe žene koji su bili nesrećni uprkos svojoj ljepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako osjeća; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su je njegovali do samog kraja i bilo je zdravih koji su venuli mučeni strahom od patnje.

Ali sreća je uvijek bila tamo gdje je neko umio da voli i živio za svoja osjećanja; ako ih je njegovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Ljepota ne pruža radost onome ko je posjeduje, već onome ko umije da je voli i da joj se divi.
(Herman Hese)
 
Poslednja izmena:
Pokušavala, dok mi se pokušavalo. Sada mi je dosadilo, pokušavati. Osećati se odbačenom, liferovanom, i ne voljenom. Šutiranja i malo tako nekih muških gluposti, kojih sam sita. Ali, ono baš. Sada mi je došla voda do grla. I bukvalno više to ni ne želim da slušam, gledam, osećam...Sita sam zabadanja mi noža u leđanca. Nesta mesanca više u šta bi zabadali taj fini hirurški nožić, jer sam ja kost i koža više. A ni leđa mi više ova moja malena nisu više takoooooooooo "široka" da podnose sva ta go*na, sra*nja, povrede i uvrede. Ta loša stanja, od kojih ja niti umem niti znam da oporavljam se. Da slušam pusta obećanja, vađenja, izgovore, ultimat fajt razgovore, čega se hlade, boje, ne ponose. Moja duša to više ne može da podnosi.

Izgleda...nisam dosta patila, a ? I ljubav (i) uzvratila, m ?

Ništa vam ja više ne pokušavam. Niti tražim a niti trebam.

Vidim ja kako to ide...za čestitost i poštenje, šut u tur. Da to ne ide tako, za jedno normalno i fer ponašanje, korektnost, iznmnu odanost i predanost, da ako se već ne ume i ne zna uzvratiti, a ono , makar ne se*i po meni i makar ceni, poštuj, pa ako ni ti onda ne treba, mani me jbn-og sedenja na dve stolice i kaži mi da idem lepo i kulturno, kaži tu jbn-u istinu koja nije ova "istina", nego zvizni kako je, a ne kao glupaku, da se odmah može da čovek radi, šta radi(lo) se, itd.

Ne, ne, ne...nemam više ni strpljenja. Ni volje. Ni želje. Niti htenja.

Da sve to gledam, podnosim.

Nemam.

Ono što znam, i što jeste, da jesam volela. Najdivnije. I da sam mu se divila. Ono što takođe je, istina, i Bog mi je svedok, da jesam pokušavala. I sve da popravim, kao i kasnije da sebe "pokupim". Ostadoh pogubljena, skrhana i izneverena. I tako mi i treba.

Više neću.

Bog mi je svedok, da jesam pokušavala. ("E, pa Bože, dosta je Jelena bilo tvoje mjmunče i dvorska luda").

:bye:
 
"Teško je voljeti, još teže ne voljeti, a najteže je naći voljenog koji te voli." ( Puškin)


koliko vam je pokušaja bilo potrebno da pronadjete voljenu osobu?

Voleti, to ne znaci samo ljubavna veza. Ljubav postoji u raznim zivotnim oblicima i na razlicite se nacine manifestuje(cak i na one najcudnije).

Sto se tice ljubavne veze...i ostvarenja ljubavi u ljubavnom odnosu, nije to bas tako jednostavno...

Dugo sam verovao da je ljubav nesto idilicno, uzajamnost, obostranost, obostrano prozimanje, obostrano podupiranje, spajanje i stapanje dve licnosti u jednu celinu, ono do potpunog medjusobnog prepustanja, do tacke kada jedno za drugo dvoje ljud bivaju spremni da ako treba sto se kaze i 'metak u srce prime'(da odbrane i pomognu jedno drugo). I da 'ljubav savladava sve prepreke, teskoce, uspone, padove, predrasude...itd. U skladu sa tim godinama unazad sam verovao da ce se taj ideal ostvariti. Tako, ili nikako drugacije. Ipak, do sada me je Zivot naucio(i sopstvene i tudje situacije) su me naucile, navode me da se zamislim... da tako nesto ipak ne postoji. Cak i tamo gde postoji najcesce je samo privid. I..na temelju toga, misljenja sam da idealna osoba, osobe, a samim tim ni apsolutna ultimativna ljubav ne postoji. Meni je zao sto je to tako, ali treba Priznati: Ljudi smo, nesavrseni smo, kvarljivi smo. Mislim da ljudskoj vrsti zapravo trajna monogamija i nrkakva bezuslovna ljubav nije data, nije to u skladu sa ljudskom prirodom. Ljudi zapravo tek zadnjih 200-300 godina unazad pokusavaju da ucvrste monogamiju i ideal partnerske ljubavi i sl...ipak... Bezuslovna ljubav mislim da ne moze trajno da egzistira u partnerskim odnosima. Zapravo, da preformulisem, moze, al to ipa svoje posledice...Nesebicnost se uvek zavrsi na stetu jedne od strana. Jer, bezuslovna ljubav se najcesce veoma grubo zloupotrebljava, cesto besramno. To cine i muskarci i zene, verovatno podjednako. U takvim situacijama, bezuslovna ljubav, bezuslovno prepustanje i poverenje, dovodi do ponistenja samopostovanja. A ako nema samopostovanja, onda nema ni licnosti. A ako covek izgubi sebe, sta ostaje coveku. Srodnost dusa i sama ljubav ima smisla samo ako ne ugrozava i ne ponistava samopostovanje. Ako ne ponizava, i ako nije ponizavajuca. Takva ljubav je retka zato sto su ljudi retki bilo zene bilo muskarci koji su iskreno spremni da vole i budu voljeni a da pritom to ne zloupotrebljavaju. Po mom misljenju.

Inace, ovako nacelno, filosofski... za srodnost dusa, mislim da je vazno jednako i voleti i biti voljen. Sto rece onaj kineski mudrac: 'kako odluciti sta je ptici vaznije levo ili desno krilo'.

Ne, nisam nasao svoju 'srodnu dusu', ili me takva nije pronasla, barem ne jos. Bile su tu i tamo samo kratke i povremene iluzije, za kojem sa mislio da mogu biti 'srodna dusa'. Al nisu. Ili ja nisam njima.

Pitanje, zasto je tesko, komplikovano naci ili sresti 'pravu ljubav', dosegnuti taj romansijerski bajkoviti ideal... Najcesce, mozda zato sto ljudi misle da to 'mora da im se dogodi', 'bas tako', u skladu sa nekom apsolutizivanom, ultimativnom idealsitickom percepcijom pojma 'ljubav' i pojma 'covek'.

Ipak...zivot nije univerzalni model, svako ga zivi na svoj nacin. Ili barem pokusavamo da zivimo zivot. U svim njegovim segmentima, pa tako i u ljubavi. Al, i pored toga sto to negde podsvesno znamo(ili naslucujemo), i cesto odbijamo da prihvatimo da mozda to sto cekamo, to za cim tragamo ili ono sto imamo, mozda nije 'savrsena i trajna ljubav'. Odbijamo da shvatimo da mozda tako nesto jednostavno ne postoji. Nekako i dalje najcesce Pokusavamo da dostignemo taj neki ideal(svi oni koji samuju i nadaju se), ili verujemo da smo to postigli(oni koji imaju nekog pored sebe). A zapravo, mozda SVI samo pratimo fatamorganu.

Mozda bi trebalo da prestanemo da tragamo za idealom, da prestanemo da sledimo fatamorganu, i umesto toga da partnersku ljubav prihvatamo kao nesto sto je nesavrseno. Nesto je odraz ljudskog odnosa, i to odraz koji se razlicito manifestuje, zavisno od ljudi. Dakle, odraz odnosa medju nesavrsenim bicima, ljubav je nesavrsen odnos. Odnos koji ne traje 'zauvek', a i kada nam se cini da traje(u dugim vezama i brakovima), da shvatimo da to u nekim fazama daavno prestaje biti ljubav i transformise se u nesto drugo. Mozda ce tada ljudi postati opusteniji u pristupu ljubavnom odnosu, manje optereceni, a samim tim srecniji i ispunjeniji u ljubavnom odnosu, kada nauce da budu realniji. Bez previse ocekivanja. Bilo od drugih, bilo od sebe samih. Dakle, bez idealizma, bez previse idealizma. Previse idealizma stvara ultimativnu romantizovanu percepciju neceg. Romantizovana percepcija stvara prevelika ocekivanja. Prevelika ocekivanja, vode u zabludu. A zabluda u razocaranje.
 
Poslednja izmena:

Back
Top