- Poruka
- 545.951
NAJDIVNIJA ODA LJUBAVI
Za mene još i sad nema većeg čuda od dvoje koji se vole. Vidim ih na nekom trgu punom automobila i užurbanih prolaznika, na stepenicama, na uglu svoje ulice, na klupi u parku, po kojoj se nahvatala slana. Savršeno odsutni i nepomični oni se grčevito drže jedno drugog, a iznad njih, vidim kako se sama od sebe zida kuća- njihov budući dom: vidim prozore sa zavjesama od nježnog tila, dječiju sobu i kuhinju u kojoj se savijaju palačinke sa džemom! Vidim im i oči, ali one me ne primjećuju. Sami su u gužvi: koža uz kožu, dah uz dah, usne uz usne. Omamljeni tetrijebi, zaljubljeni jeleni, sanjivi galebovi, umorni od ljubavnog leta…Taj prastari prizor uvijek je za mene kao nov, poput tek pronađene obale Amerike kad je ugledao onaj pijani mornar sa Kolumbovog broda – oaza u poslovnoj pustinji, čamac na pučini u očima na smrt izmorenog brodolomnika, vatra na Aljasci – uvijek je to za mene pravo pravcato čudo! I uvijek se pred tim prizorom osjećam kao stranac, jer svaki ljubavni par ima svoj tajni jezik, svoj šlager, svoj stih i časovnik ispod kojeg čeka, svoj rukopis, svoj način hoda i svoj zagrljaj u hodu. Zaista je tačno rečeno: “Ljubav je sve ono što se dešava između dvoje koji se vole…”
Za dvoje koji se vole svijet je opasan protivnik. Oko njih ratovi, diplomatske peripetije, oko njih poplave i uspjesi preko noći, svađe i ruševine, mržnja i ravnodušnost, krunisanje i otkrića, avanture i trke na život i smrt, a oni nepomični ćute i drže se jedno drugog savršeno odsutni u svojoj nevidljivoj kući, zagledani u nepostojeću pucketavu vatru peći, bez riječi, bez nadmetanja u duhovitostima, bez zadnjih misli, bez planova, bez ičega, sem tog jednostavnog dodira u tišini. Viknuo bih: gle, čudo nad čudima! Ali prolazim pokraj tog vječnog para na klupi u parku, kao lopov koji je upravo ukrao parče sreće; prolazim na prstima da ih ne probudim iz sna i smijem se u sebi onima kojima su za vođenje ljubavi potrebni postelja, svjetla pod abažurom, skupa pića i bademi za grickanje, isključeni telefoni i fotografija nagih ljepotica za nadraživanje, mirišljava kupatila i organizovano vreme, pa ipak ljubav ne dolazi u te skupe krletke, već dreždi u vjetrovitom parku, na klupi sa koje se ljušti boja, pod nebom sa kojeg sipa prljava decembarska susnježica, u vječnom strahu da će biti povrijeđena i otjerana baterijskom lampom. Podignuto je toliko dosadnih spomenika ljudima koji su činili zlo u ime neizvjesnog dobra, toliko spomenika sujeti izlivenoj u bronzu, pogrešnim otkrićima i netalentovanim pjesnicima, mrzovoljnim akademicima i lukavim ministrima, a još se niko nije sjetio da u nekom parku podigne spomenik ljubavnom paru koji je presjedio na jednoj klupi toliko dugo a nije primijetio ni kišu, ni vjetar ni snijeg: začaran sopstvenim čudom na čijim temeljima stoji ovaj stari svijet. Pitam se čemu ova nepravda i ubrzo pronalazim odgovor: dvoje koji se vole na jednoj klupi u parku sami su svoj sopstveni spomenik – trijumfalna kapija ljubavi.
Momo Kapor
Za mene još i sad nema većeg čuda od dvoje koji se vole. Vidim ih na nekom trgu punom automobila i užurbanih prolaznika, na stepenicama, na uglu svoje ulice, na klupi u parku, po kojoj se nahvatala slana. Savršeno odsutni i nepomični oni se grčevito drže jedno drugog, a iznad njih, vidim kako se sama od sebe zida kuća- njihov budući dom: vidim prozore sa zavjesama od nježnog tila, dječiju sobu i kuhinju u kojoj se savijaju palačinke sa džemom! Vidim im i oči, ali one me ne primjećuju. Sami su u gužvi: koža uz kožu, dah uz dah, usne uz usne. Omamljeni tetrijebi, zaljubljeni jeleni, sanjivi galebovi, umorni od ljubavnog leta…Taj prastari prizor uvijek je za mene kao nov, poput tek pronađene obale Amerike kad je ugledao onaj pijani mornar sa Kolumbovog broda – oaza u poslovnoj pustinji, čamac na pučini u očima na smrt izmorenog brodolomnika, vatra na Aljasci – uvijek je to za mene pravo pravcato čudo! I uvijek se pred tim prizorom osjećam kao stranac, jer svaki ljubavni par ima svoj tajni jezik, svoj šlager, svoj stih i časovnik ispod kojeg čeka, svoj rukopis, svoj način hoda i svoj zagrljaj u hodu. Zaista je tačno rečeno: “Ljubav je sve ono što se dešava između dvoje koji se vole…”
Za dvoje koji se vole svijet je opasan protivnik. Oko njih ratovi, diplomatske peripetije, oko njih poplave i uspjesi preko noći, svađe i ruševine, mržnja i ravnodušnost, krunisanje i otkrića, avanture i trke na život i smrt, a oni nepomični ćute i drže se jedno drugog savršeno odsutni u svojoj nevidljivoj kući, zagledani u nepostojeću pucketavu vatru peći, bez riječi, bez nadmetanja u duhovitostima, bez zadnjih misli, bez planova, bez ičega, sem tog jednostavnog dodira u tišini. Viknuo bih: gle, čudo nad čudima! Ali prolazim pokraj tog vječnog para na klupi u parku, kao lopov koji je upravo ukrao parče sreće; prolazim na prstima da ih ne probudim iz sna i smijem se u sebi onima kojima su za vođenje ljubavi potrebni postelja, svjetla pod abažurom, skupa pića i bademi za grickanje, isključeni telefoni i fotografija nagih ljepotica za nadraživanje, mirišljava kupatila i organizovano vreme, pa ipak ljubav ne dolazi u te skupe krletke, već dreždi u vjetrovitom parku, na klupi sa koje se ljušti boja, pod nebom sa kojeg sipa prljava decembarska susnježica, u vječnom strahu da će biti povrijeđena i otjerana baterijskom lampom. Podignuto je toliko dosadnih spomenika ljudima koji su činili zlo u ime neizvjesnog dobra, toliko spomenika sujeti izlivenoj u bronzu, pogrešnim otkrićima i netalentovanim pjesnicima, mrzovoljnim akademicima i lukavim ministrima, a još se niko nije sjetio da u nekom parku podigne spomenik ljubavnom paru koji je presjedio na jednoj klupi toliko dugo a nije primijetio ni kišu, ni vjetar ni snijeg: začaran sopstvenim čudom na čijim temeljima stoji ovaj stari svijet. Pitam se čemu ova nepravda i ubrzo pronalazim odgovor: dvoje koji se vole na jednoj klupi u parku sami su svoj sopstveni spomenik – trijumfalna kapija ljubavi.
Momo Kapor
...
