Hvala svima na odgovorima.
Pošto vidim da nisam do kraja bila jasna (ipak ja svoju situaciju drugačije posmatram)
samo da vam objasnim neke stvari. Novac i materijalni status nije ono na čemu
ja insistiram. Već ono na čemu insistira ''druga strana'', onoga momenta kada postane svesna.
E tada situacija iz savršeno normalne i idilične krene u jedan od tri moguća smera.
Iznenadni pojačani izlivi ljubavi, sasvim premijerni i preterani.
Totalna promena ponašanja, romantične večeri u dvoje
se pretvore u izlaske po tržnim centrima, šetnje pored reke zameni, e hajde da se vozimo tvojim kolima,
mogu li ja? Filmovi uz kokice u njegovom stanu se pretvore u žurke za njegove prijatelje u mojoj bašti ili kući.
Ili, iznenadna depresija prouzrokovana nekim strašnim potisnutim problemom, koji na žalost može samo velika suma novca da reši.
Bilo koji od ova tri scenarija da se odigra, on postaje spokojan i bezbrižan ali postaje i neko sasvim drugi.
Da ne pričam, da kada se sve završi na bilo koji način, ispadne da slučajan susret i nije bio slučajan,
da su moji dugogodišnji prijatelji bili kontaktirani na raznorazne načine od tada već bivšeg...
Mislila sam da kupim neki mali stan, skromno ga opremim i konzerviram ga dok ne dodje vreme da ga iskoristim kao
laboratoriju za ispitivanje iskrenosti. Pa u nekom momentu, kada budem sigurna da je taj neko, zaista tu zbog mene, priznam.
Mislim da mi to ne bi bio problem, ionako ne živim kako bih mogla, jer sam odrasla u tradicionalno bogatoj porodici, koja je
reč 'bogatstvo' uvek stavljala uz pojmove kao što su zdravlje, poštenje... nikako kao zamenicu za nešto materijalno i opipljivo.
A, za sve vas koji me savetujete da nadjem nekog sličnog sebi ( u tom materijalnom poimanju ), da kažem, da me nikada niko takav nije
zainteresovao, a ni ja njih. Ukoliko su baš dovoljno bogati, oni sebi biraju nekoga ko će biti mnogo ispod njih, da dominiraju apsolutno.