Lepa tema - odlomci iz vaših omiljenih knjiga

A za to vreme su na staklu ispred filozofskog fakulteta vec bile izlepljene parole,zidne novine, posteri...Obelezje duha jedne generacije koja je htela da ostavi trag u istoriji. Trag koji ce ostati kao naivni crtez onih koji nisu imali prilike da saraju po trotoaru, kradu klakere na utakmicama ili dobiajju "vaspitne" batine zbog loptom slomljenog prozora. Ti u svemu sputani derani morace da mitinguju i kontramitinguju, nisane i bivaju nisanjeni, ostavljaju i bivaju ostavljeni. Beznadjem kaznjeni, neduzni duznici.
Ali te ledene zime desilo se prolece!

Sasa Mladenovic Rt dobre nade
 
Ljubav je kao droga. U početku javlja se osecanje euforije, potpunog predavanja. Kasnije, sutradan, želiš još. Još se nisi zasitio, ali osecanje ti se dopalo, i uveren si da ga možeš kontrolisati. Mislis na voljenu osobu dva minuta, a tri minuta je zaboravis.
Ali, uskoro, naviknes se na tu osobu i pocinjes u potpunosti da zavisis od nje. Onda na nju mislis po tri sata, a zaboravis je na dva minuta. Ako nije pored tebe, osecas se kao narkomani kad ne nabave drogu. U tom trenutku, kao sto zavisnici od droge kradu ili se ponizavaju da bi pribavili ono sto im treba, ti si spreman na sve radi ljubavi.
„Na obali reke Pjedre sedela sam i plakala”,

Paulo Koeljo
 
Za mene nije materijalno dobro koje se cuva u kuci kao kakav predmet, već dusvno zadovoljstvo. Ne znam da objasnim to što pojedinci, iako poseduju materijalne vrednosti nastavljaju da žive u riziku i naporu da uvecaju svoje bogatstvo. Ja,iako na izgled siromasan, imam toliko posjeda da im ne vidim kraja: spavam,jedem,čitam,slusam muziku,želim i živim za ljubav makar i u pozne godine. Imam utisak da mi celi svet pripada i da mi na tome taj isti svet zavidi. To je moje pravo bogatstvo

Sokrat u istoj knjizi
 
- Moje velike nesreće na ovom svetu bile su Hitklifove nesreće, a svaku sam osećala od početka, on je moja velika misao u životu. Kad bi sve ostalo nestalo, a on ostao, ja bih još uvek postojala; a kad bi on bio uništen a svi drugi ostali, svet bi mi postao sasvim tu?, činilo bi mi se da nisam deo njega. Moja ljubav prema Lintonu je kao lišće u šumi-vreme će je izmeniti, svesna sam toga kao što zima menja drveće. Moja ljubav prema Hitklifu liči na večite stene ispod površine; izvor malo vidljive radosti ali neophodne. Neli, ja sam Hitklif! Uvek, uvek mislim na njega, ne kao na neko zadovoljstvo, jer ni ja nisam uvek zadovoljstvo sama sebi, već kao na svoje sopstveno biće.

- Ne mogu da živim bez svoje duše!

- Celi svet je stravičan zbir podsećanja da je postojala i da sam je izgubio!

- ...htela sam samo da kažem kako mi se nije činilo da je raj za mene, i kako mi se srce cepalo od plača u želji da se vratim na zemlju, a an?eli su se toliko ljutili pa su me bacili nasred pustare, na vrh Orkanskih visova, gde sam se probudila jecajući od radosti. To je dovoljno da objasni moju tajnu. Kao što raj nije za mene, tako isto nije za mene udaja za Edgara Lintona, i da onaj nevaljalac tamo nije tako srozao Hitklifa, ne bi mi ni na pamet palo da se udajem za Lintona. Sad bi za mene bilo poniženje da se udam za Hitklifa, te on neće nikada saznati koliko ga volim, i to ne zato što je lep, Neli, već zato što je više JA nego što sam i sama. Bilo od čega da su naše duše sazdane, njegova i moja su iste; a Lintonova se razlikuje od moje kao mesečev zrak od munje, i mraz od vatre.

Emili Bronte..Orkanski visovi
 
Odluka njena može protivna čitavom biću da bude, Osim toga još žensko,
naglo i preko.Očas posla okrenuće glavu od tebe da te i ne pogleda,
ali će ti u mislima biti verna za sva vremena i čitavog života kajaće se
što te nije gledala kada je trebalo.Sve same krajnosti a ni jedna ne valja.
Moj Mefisto..
 
Kompjuter monotono, beskorisno zuji pod stolom. Pred očima slepi prizor, tamno
svemirsko prostranstvo kojim tobože brodim. Citav propadam u to kućno izdanje
crne rupe, hipnotisan lažnim približavanjem svetlih tačkica koje nikada ne narastu,
već samo šmugnu iz ekrana. Upravo tako provedeš život; upiljen u slutnju nečega
što bi trebalo stići iz mraka, a stvari koje te mimoilaze odžavaju iluziju kretanja.

Marinko Koščec
 
Jedina naša duboka i iskrena želja jeste da se približimo nekome. Od tog trenutka počinju da se sklapaju veze, muškarac i žena ulaze u igru, ali ono što se desi pre toga – privlačnost koja ih je spojila – to je nešto što je nemoguće objasniti. To je nepatvorena želja, u najčistijem obliku. I dok je ta želja još u čistom obliku, muškarac i žena se zaljubljuju u život, proživljavaju svaki trenutak, s punom predanošću i svešću, isčekujući neprestano pravi čas za objavu posvećenja. Osobe u tom stanju ne osećaju nikakvu žurbu, ne ubrzavaju događaje nepromišljenim postupcima. Znaju da će se dogoditi ono što je neizbežno, da istina uvek nađe način da se ispolji. A kad kucne čas, ne oklevaju, ne propuštaju priliku, ne gube nijedan čarobni trenutak, jer poštuju vrednost svake sekunde. Onaj ko je sposoban da oseća, zna da je moguće uživati čak i pre nego što dotakne drugu osobu. Reči, pogledi, sve to sadrzi tajnu plesa. Onaj ko posmatra i otkrije osobu o kojoj je oduvek sanjao, zna da se seksualna energija ispoljava pre samog seksualnog odnosa. Najveće zadovoljstvo nije u seksu, već u strasti. Kada je strast velika, seks doalzi da bi dovršio ples, ali on nikada nije bitan. Onaj ko je zaljubljen, uvek vodi ljubav, čak i kada to ne radi. Kada se tela susretnu, to je samo prelivanje čaše. Mogu ostati zajedno satima, čak i danima. Mogu započeti ples jednog dana, a završiti drugog, ili čak i ne završiti, od tolikog zadovoljstva. To nema nikakve veze sa 11 minuta. I najjača odlučnost i volja ovog sveta ne može sprecčti da ljubav izmeni pravila igre u jednoj sekundi.

11 minuta - Paulo Koeljo
 
Posadila sam ruže u tvoje čizme,
Iz tvoga šešira raste mi šeboj.
Dok te čekam, u svojoj jedinoj
I večitoj noći, po meni veju dani
Kao komadići pocepanog pisma.
Sastavljam ih i sričem slovo po slovo
Tvoje ljubavne reči.
Ali, pročitati malo šta mogu, jer
Ponekad se pojavi nepoznati rukopis,
I uz tvoje pismo zapadne komadić -
Nekog drugog pisma,
Umeša se u moju noć neki tudji dan,
I tudje slovo.
Čekam kada ćeš doći i kada pisma i dani
Više neće biti potrebni.
I pitam se:
Da li će mi i tada pisati onaj drugi,
Ili će biti i dalje noć?

Hazarski rečnik - Milorad Pavić
 
Troje nas je, u celom svetu samo troje: moji prsti, njeno telo i njegov ujednačen
damar. Uhvaćeni nezaustavnim kolanjem krvotoka. Nije važno šta se dešava u svetu,
nije važno šta ce biti sutra, važan je ovaj čas blaženstva bez misli...
Hiljadu nečijih srećnih časaka biće kao ovaj, ali ovaj nikada više.
Hiljadu tudjih ljubavi
biće kao ova, ali ova nikada više. Nikada: jedina konačnost.
Prvi put znam šta je sreća, osećam je, vidim, mirišem.
Ceo svet i cela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema.
I ima sreća. Da li je mogu zadržati?


Tvrđava - Meša Selimović
 
Ja ne upoznajem svet, već ga samo prepoznajem.
Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene.

Jer mnogo puta sam bio, gde nisam jos koračao.
I mnogo puta sam živeo u onom, što još ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to, što će tek biti oblici.

Može li se izgubiti neko, u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi, sva vremena i prostore?

Mika Allmighty PUSTINJA
 
Poslednja izmena:
Ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?

Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati.
Bez te tačke za koju si vezan, ne bi voleo ni nju ni drugi svet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigde.
A nisi nigde ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš.


Meša Selimović -DERVIŠ I SMRT
 
Sve čemer, sirotinja, glad, nesreće… A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda čuda što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.

Tvrdjava - Mesa Selimovic
 
"Kao sto svako moze da vam kaze, nisam bas dobar covek.
Ne znam pravu rec. Oduvek sam se divio lupezima, odmetnicima, kurvinim sinovima. Ne volim glatko izbrijane momke sa kravatom i dobrim poslicem.
Volim ocajnike, ljude razbijenih zuba, razbijenog duha i razbijene sudbine. Takvi me interesuju. Puni su iznenadjenja i eksplozija.
Volim i propale zene, pijane ***** sto psuju, zarozanih carapa i razmazane sminke.
Zanimaju me perverznjaci, a ne sveci.
Mogu da se opustim s klosarima, jer sam i sam klosar. Ne volim zakone, morale, religije, pravila. Ne volim da me oblikuje drustvo..."

Djavo je bio vruc - Bukovski
 
Uvek je mirisala na Milano...
Prepoznavši njen parfem na stepeništu, zastao sam uplašen da je možda upravo otišla.
Ne, nije...
Pakovala je svoje stvari.
Pogledala me je preko ramena, i zadrhtala kao košuta, zatečena "in flagranti" sa mojim plavim puloverom prislonjenim na grudi.
Smislio sam hiljadu stvari koje ću joj reći, a i ona je ponešto smislila, koliko je znam...
Da smo rekli išta od toga, to bi potpuno zapetljalo stvar.
Ovako, stvar se odmotala kao klupko vunice ispušteno iz krila.
Zadivljujuće jednostavno...
- Samo sam htela da imam nešto tvoje... Zauvek...
Zumirao sam kristalnu kap u njenom lepom oku, koja je svetlucala kao titrava rosa na malenom zvončiću đurđevka.
Sretan sam ja momak...
Neki režiseri potroše čitav život čekajući takvu scenu, i opet ne uspeju da je snime.
Hajde konju...
Reci joj...
Osetio sam da uglovi usana izmiču kontroli.
Želiš nešto moje? Zauvek?
- Da li bi prezime moglo da posluži?

Balasević
 
Možda čovek ponekad izgubi sve što mu je drago i oseti se napušten. Sam, sasvim sam.
Možda se ponekad razočaraš u ljude i sve oko sebe (čak i u sebe) i kao ptica bez gnezda tražiš utočište pod tuđim krovom.
Možda ponekad, ali jednom sigurno, ispreči će se neko pred tobom, neko preko koga ne možeš tako preći, pogledati ga preko ramena.
Jednom, sigurno, shvatićeš da nekog duboko voliš.

Hemingvej
 
Možda čovek ponekad izgubi sve što mu je drago i oseti se napušten. Sam, sasvim sam.
Možda se ponekad razočaraš u ljude i sve oko sebe (čak i u sebe) i kao ptica bez gnezda tražiš utočište pod tuđim krovom.
Možda ponekad, ali jednom sigurno, ispreči će se neko pred tobom, neko preko koga ne možeš tako preći, pogledati ga preko ramena.
Jednom, sigurno, shvatićeš da nekog duboko voliš.

Hemingvej
:)...
 
Ona je mala žena. Po prirodi vrlo vitka, ipak je čvrsto utegnuta. Uvek je vidim u istoj haljini od žućkastosive tkanine, čija boja donekle podseća na boju drveta i koja je pomalo ukrašena rojtama ili dugmetastim našivcima iste boje; stalno je bez šešira, njena mutnoplava kosa je glatka i nije neuredna, ali se labavo drži. Lako je utegnuta, veoma je pokretljiva, samo što preteruje s tom pokretljivošću. Voli da se podboči, pa da jednim trzajem iznenađujuće brzo iskosi gornji deo tela. Utisak koji njena ruka ostavlja na mene mogu preneti samo ako kažem da nisam video još nijednu ruku kod koje bi pojedini prsti bili odeljeni jedan od drugog tako oštro kao kod nje. Ali njena ruka nipošto nema neke anatomske osobitosti, sasvim je normalna.

I eto, ta mala žena je mnome veoma nezadovoljna, neprestano nalazi nešto da mi zameri, večito joj ja nanosim nepravdu, ljutim je na svakom koraku! Kad bi se život mogao podeliti u najsitnije deliće i kad bi se o svakom deliću posebno mogao donositi sud, nema sumnje da bi nju jedio svaki delić mog života. Često sam razmišljao o tome zašto li je toliko ljutim; možda sve na meni protivreči njenom smislu za lepotu, njenom osećanju pravičnosti, njenim navikama, njenim tradicijama, njenim nadama; postoje takve prirode koje protivreče jedna drugoj, ali zašto ona toliko pati usled toga? Pa između nas ne postoji nikakva veza koja bi je primorala da pati zbog mene. Morala bi samo odlučiti da me smatra za potpunog stranca, a to ja i jesam, i ne bih se bunio protiv takve odluke, nego bih je veoma pozdravio; morala bi se samo odlučiti da zaboravi moje postojanje, koje joj ja nikad nisam i ne bih nametao - i sva patnja bi očigledno prošla.

Pri tom ne pominjem sebe, kao ni to da njeno ponašanje, naravno, i meni mučno pada, ne pominjem to jer dobro uviđam da sva ta mučnost nije ništa u poređenju s njenom patnjom. Pri čemu sam, svakako, potpuno svestan da ta patnja ne potiče iz ljubavi; njoj nimalo nije stalo do toga da me stvarno popravi, pogotovo kad se uzme u obzir da ništa od onoga što mi zamera nije takve prirode da bi ometalo moj napredak. Ali stvar je u tome što se ona i ne brine o mom napretku; ona se ne brine ni o čemu drugom sem o svom ličnom interesu, naime o tome da se osveti zbog patnje koju joj nanosim i da spreči patnju koja joj u budućnosti preti od mene. Jednom sam već pokušao da joj ukažem na koji način bi se ta neprestana ljutnja najbolje mogla okončati, ali upravo time sam je toliko uzrujao da više neću ponoviti taj pokušaj.


(odlomak iz Kafkine pripovetke "Jedna mala žena")

:malav:
 
"...Florentino Arisa je ostajao iscrpljen, neispunjen da pliva u moru svoga i njenoga znoja, sa osećanjem da nije ništa drugo, nego obična sprava za uživanje. Govorio je: "Ponašaš se kao da sam ja samo još jedan više". A ona bi mu se nasmejala smehom razuzdane ženke i odgovarala: "Ne, baš naprotiv: "Kao da si jos jedan manje"..."

Gabriel Garsia Markez - Ljubav u doba kolere
 
Jedno je znati šta je pametno, a sasvim drugo i učiniti to što je pametno.

Riječi su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?

— Riječi su otrov, od njih počinje svako zlo.

— Onda, da ćutimo!

— Ne treba da ćutimo. Ima se o čemu govoriti, ne napadajući. Pomoći treba, a ne odmagati. Država je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne možes urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda počne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e čudna mi čuda! Jašta da ne valja. Pravo je čudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuče na svoju stranu. Misliš da je lako ovima što upravljaju državom?


Tvrđava - Selimović
 
Mi smo uvek manje ili vise skloni da osudimo one koji mnogo
govore, narocito o stvarima koje ih se ne ticu neposredno, cak
i da sa prezirom govorimo o tim ljudima kao o brbljivcima i
dosadnim pricalicama. A pri tome ne mislimo da ta ljudska,
tolko ljudska i tako cesta mana ima i svoje dobre strane.
Jer, sta bismo mi znali o tudjim dusama i mislima, o drugim
ljudima, pa prema tome i o sebi, o drugim sredinama i predelima
koje nismo nikad videli niti cemo imati prilike da ih vidimo,
da nema takvih ljudi koji imaju potrebu da usmeno ili pismeno
kazuju ono sto su videli i culi, i sto su s tim u vezi doziveli
ili mislili? Malo, vrlo malo. A sto su njihova kazivanja
nesavrsena, obojena licnim strastima i potrebama, ili cak
netacna, zato imamo razum i iskustvo i mozemo da ih prosudjujemo
jedne s drugima, da ih primamo i odbacujemo, delimicno ili u
celosti. Tako nesto od ljudske istine ostane uvek za one koji
ih strpljivo slusaju ili citaju

Andric...Prokleta avlija.
 
Ja! - Teska rec, koja u ocima onih pred kojima je kazana
odredjuje nase mesto, kobno i nepromenjlivo, cesto daleko
ispred ili iza onog sto mi o sebi znamo, izvan nase volje i
iznad nasih snaga. Strasna rec koja nas, jednom izgovorena,
zauvek vezuje i poistovecuje sa svim onim sto smo zamislili
i rekli i sa cim nikad nismo ni pomisljali da se poistovetimo
a u stvari smo, u sebi, vec odavno jedno.


Andric..Prokleta avlija.
 
Ima ljudi koji izazivaju i poticu ono najbolje u nama i drugim ljudima, samo…ti se ljudi ne mogu otkriti na prvi pogled. Jednostavno, ni po cemu se ne isticu od ostalih ljudi.. a ipak, cine nam zivot ljepsim, svjetlijim, ispunjenijim, svrhovitijim, plemenitijim. Katkad ih mozemo prepoznati po smijehu onih oko njih, ljudi ili djece, po vedrim licima kojima su okruzeni, po sretnim pricama ili pjesmama, ili po glazbi kojoj uce djecu. U njihovoj blizini nema mrznje, ljutnje ili ruznih rijeci. Okruzeni su dobrotom, a takvih ljudi ima u svakom gradu. Oni nas uce kako zivjeti, kako se radovati, kako voljeti. Zovu ih Zlatni ljudi. Svatko sretne nekog zlatnog covjeka, a toga cak i ne mora biti svjestan. No, trag toga susreta ostaje. Prepoznat cete ga u ocima koje sjaje i u osmijehu koji ostaje na licu, u lijepu, smirenu i ispunjenu osjecaju srece u grudima.
Potrazite Zlatne ljude… tu su… oko nas…


J. KLEPAC - PATULJCI ŽIVE U KUGLAMA
 
The artist’s inspiration comes into being somewhere in the deepest recesses of his ‘I’. It cannot be dictated by external, ‘business’ considerations. It is bound to be related to his psyche and his conscience; it springs from the totality of his world-view. If it is anything less, then it is doomed from the outset to be artistically void and sterile. It is perfectly possible to be a professional director or a professional writer and not be an artist: merely a sort of executor of other people’s ideas.

True artistic inspiration is always a torment for the artist, almost to the point of endangering his life. Its realization is tantamount to a physical feat. That is the way it has always been, despite the popular misconception that pretty well all we do is tell stories that are as old as the world, appearing in front of the public like old grannies with scarves on our heads and our knitting in our hands to tell them all sorts of tales in order to keep them amused. The tale may be entertaining and enthralling, but will do only one thing for the audience: help them pass the time in idle chatter.


A. Tarkovsky "Sculpting in Time"
 

Back
Top