Агарта
Poznat
- Poruka
- 8.355
Била је тема о монадологији, а сада да видимо и теодикеју. Налетео сам на овај став, са којим се углавном слажем, па га прво преносим.
Први пасус је сасвим коректан став, посебно ми се свиђа идеја о паралелним световима (узгред, можда буде једна тема о филозофским аспектима Загора где такође има паралелних светова). Сложио бих се са поделом на метафизичко, физичко и морално зло, и објашњењем.
Други пасус почиње сасвим јасном логичном истином да је будућност одређена. Што се мене тиче, то не види (односно негира) само онај ко не жели да то види. Оно за службу је такође сасвим коректно и чини ми се да видим утицај, или бар подударности са Бхагавадгитом. Лајбниц је био присталица изучавања источњачких култура. Дакле, овде видимо позивање на деловање невезано за резултат дела, што најзад није наше да одлучујемо. На крају се (бар овде) мало спетљао, пошто иначе посматра област (привидне, уочимо наводнике око спонтаности) слободне воље. Како ако је све већ одређено? Тако што не знамо како је одређено...
TEODIKEJA
Pita se najpre, odakle zlo? Si Deus est, unde malum? Si non est, unde bonum? (Ako Bog jeste, odakle zlo? Ako ne postoji, odakle dobro?) Stari su uzrok zla pripisivali materiji, za koju su verovali da je nestvorena i nezavisna od Boga. Ali mi, koji verujemo da svako biće proističe iz Boga, gde ćemo mi naći izvor zla? Odgovor je da on mora biti tražen u idealnoj prirodi stvorenja, ukoliko je ta priroda obuhvaćena večnim istinama, koje su u Božijem razumu nezavisno od njegove volje. Jer valja smatrati da postoji izvorna nesavršenost u stvorenju pre greha, pošto je stvorenje suštinski ograničeno, dakle, i zato ne može sve da zna, te da se može prevariti i počiniti druge greške. Platon je u "Timaju" rekao da je razum, povezan sa nužnošću, izvor sveta. Drugi su Boga spojili sa prirodom. Možemo taj stav uzeti za razuman. Bog će biti razum i nužnost, tj. suštinska priroda stvari biće predemet razuma utoliko ukoliko se sastoji od večnih istina. Ali taj predmet je unutrašnji i nalazi se u božanskom razumu. I u tome je ne samo prvobitni oblik dobra, nego i još poreklo zla. To je region večnih istina, koje treba staviti na mesto materije, kad je reč o istraživanju izvora stvari. Ovaj region je idealni uzrok zla, takoreći isto koliko i dobra. (...) Zlo se može posmatrati u metafizičkom, fizičkom i moralnom smislu. Metafizičko zlo sastoji se u jednostavnoj nesavršenosti, fizičko zlo u patnji, a moralno zlo u grehu. Dakle, iako fizičko i moralno zlo uopšte nisu nužni, dovoljno je da budu mogući zbog večnih istina. Pošto ovaj ogromni region istina sadrži sve mogućnosti, onda treba da postoje beskraj mogućih svetova, kako bi zlo ušlo u veći broj njih i kako bi ga čak i najbolji od njih sadržavao. To je odredilo da Bog dopusti zlo. (...)
Čitava budućnost je, bez sumnje, određena. Pošto, međutim, ne znamo kakva je niti šta je predviđeno a šta odlučeno, treba da uradimo naš zadatak prema umu, koji nam je Bog dao i shodno prema pravilima, koje nam je Bog propisao, a posle toga treba da nam se duh odmara, prepuštajući Bogu brigu o uspehu, jer on će uvek učiniti najbolje, ne samo uopšte, nego i posebno za one koji istinski veruju u njega, tj. jedno poverenje koje se ni u čemu ne razlikuje od istinske pobožnosti, žarke vere i prave samilosti, i koja nam ne dozvoljavaju da izostavimo ništa od onoga što može zavisiti od nas, u odnosu na naš zadatak i njegovu službu. Tačno je, doduše, da ne možemo da mu služimo, jer njemu ne treba ništa. U našem govoru, međutim, služenjem nazivamo poušaj izvršenja njegove verovatzne volje, učestvujući u dobru, koje poznajemo i koje možemo doprineti. Jer uvek treba da pretpostavimo da je tome okrenuta i njegova volja, sve dok nam događaj ne pokaže da su postojali najviši razlozi, iako nama, možda nepoznati, koji su ga naveli da to dobro, koje smo tražili, podari nekom drugom, mnogo većem dobru, koje je sam izabrao, i koje uopšte neće ili neće propustiti da izvrši. (...) Dobro je međutim pokazati kako ta zavisnost slobodnih postupaka ne sprečava da u temelju stvari postoji čudesna "spontanost" u nama, koja u izvesnom smislu dušu u nekim njenim odlikama čini nezavisnom od "fizičkog uticaja" svih ostalih stvorenja. Ova dosada malo poznata spontanost, koja uzdiže našu vlast nad našim radnjama, koliko je moguće, predstavlja ishod "sistema prestabilisane harmonije.
Први пасус је сасвим коректан став, посебно ми се свиђа идеја о паралелним световима (узгред, можда буде једна тема о филозофским аспектима Загора где такође има паралелних светова). Сложио бих се са поделом на метафизичко, физичко и морално зло, и објашњењем.
Други пасус почиње сасвим јасном логичном истином да је будућност одређена. Што се мене тиче, то не види (односно негира) само онај ко не жели да то види. Оно за службу је такође сасвим коректно и чини ми се да видим утицај, или бар подударности са Бхагавадгитом. Лајбниц је био присталица изучавања источњачких култура. Дакле, овде видимо позивање на деловање невезано за резултат дела, што најзад није наше да одлучујемо. На крају се (бар овде) мало спетљао, пошто иначе посматра област (привидне, уочимо наводнике око спонтаности) слободне воље. Како ако је све већ одређено? Тако што не знамо како је одређено...