Ma problemi sa mojom svajcarskom vizom

...samo neki problemi ...a sav stres cini mi se ode mi u stomak pa me posle boli....evo sad me boli na desnoj strani i to koza...a bebac samo mrda....
Za konstipaciju pijem prasak jedan sto mi dao doktor iz bolnice tako da odem do toaleta...PONEKAD!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
i uzela sam da se nalivam maslinovim uljem ujutru nataste...pre mi nije pomoglo e sad ce vidimo....
Ludnice, nije čudno to kako se osećaš, nisu sve trudnice euforične i često se mlade majke osećaju kao da su nekako stisnute u zamku, kao da je beba u njihovom stomaku neko biće nezavisno od njih i kako je sve što im se dešava preveliki zalogaj za njih. Kad beba dođe biće ti teško, još ako nemaš pomoć, u tuđem si gradu i usamljena, ali moraš da nađeš "svetlo na kraju tunela" i sama se izboriš sa tim. Postoji puno načina za to i razmišljaj o sledećem:1. budi srećna što će ti se beba roditi u divno doba godine, moći ćete da šetate i uživate u prirodi, to je dobro i za tebe i za nju 2. taj prvi period brzo prođe i opet ćeš biti ona stara, ali bogatija za nekog ko je samo tvoj, ko te voli bez obzira kakva si i kom si uvek lepa(tako meni kaže moja ćerka-mama je jepa, a ja se sva istopim...)3. nikad više nećeš biti usamljena i imaćeš društvo
Moji saveti su ti da gledaš samo komedije, makar na silu, pokušaš da pričaš sa veselim ljudima, nađeš neki hobi i nešto što voliš, Švica je puna mogućnosti, moći ćeš sa bebom na neki ples kasnije, učlani se u neko udruženje bivših SFRJ, ako ne govoriš Nemački, u društvu je uvek sve lakše. Ako govoriš nemački(francuski, italijanski, ne znam u kom si delu) onda je još lakše da se izvučeš, samo treba da poželiš.
I još nešto, kad budeš držala bebu u naručju, ne mora da znači da će sve proći, ni ja ni moje prijateljice nismo odmah počele nesebično da volimo to biće, to je došlo malo kasnije, ali priroda se pobrinula da ti osećaš potrebu da brineš o njumu i da ono bude srećno i zadovoljno. Takođe, sve što ti se dešava znak je da si u grupi malo osetljivijih žena kojima hormoni prave još veću zbrku i to možeš slobodno tome da pripišeš.
Sve u svemu, ništa nenormalno i ništa zabrinjavajuće, i ništa novo, ni prva ni poslednja. Ja sam prve tri nedelje posle por. samo plakala i govorila "ne mogu, ne znam, slomiću joj vrat, ispustiću je", već sam htela i kod psihologa, a onda sam se sabrala polako i počela da uzimam svoj život u svoje ruke. I ja sam u tuđem gradu, bez pravih prijatelja i svega na šta sam navikla. Ali pomisli na sve one žene pre nas, njihove teške živote i njihove patnje, naše babe i prababe, i znaćeš da i ti to možeš i da smo mi samo malo veće maze....
Možda sam previše pisala, ali iz sopstvenog iskustva kažem da će sve proći...