Vjekoslav Klaić:
Povjest Hrvata, treća knjiga, Zagreb, 1904.
Pismom kralja Matijaša od 18. listopada 1477. podijeljeno bi kraljevini Slavoniji zamagno pravo, da sama upravlja vojništvom i obranom svojom, pače da si i sama bira zemaljskoga kapetana, koji će voditi njezinu vojsku. Suviše bi oslobodjena za četiri godine od plaćanja svih daća, samo da bi lakše suzbijala turske provale.
Sabor slavonski sastao se je 20. siječnja 1478. u varoši Zdencima (in oppido Zdencz), i tu je onda ban Ladislav od Egervara zajedno s velikašima i plemstvom kraljevstva sve potrebito udesio, da se u buduće uspješnije odolijeva turskim nasrtajima (bic in oppido Zdencz una cum certis magnatibus proceribusque et nobilibus dicti regni Sclavonie pro excogitandis et adinueniendis viis, modis atque remediis, quibus predictum regnum seua rabie seuissimorum Turcorum iam fere in parte maiori lacessitum et conculcatum ab eorundem Thurcorum ulterioribus insultibus et perturbacionibus eripi et defensari possit, congregati fuissemus, certosque exinde tractatus peregissemus . . .). Medjutim se je na tom saboru razpravljalo i odlučivalo takodjer o drugim poslovima. Ban Ladislav od Egervara trsio se je naročito, da uredi spor izmedju zagrebačkoga biskupa Osvalda Tuza i slavonskoga plemstva u pogledu crkvene desetine. Zanimljivo je, da je malo poslije toga sabora i
srbski despot Vuk (Zmaj) Grgurović Branković, kojemu bijaše kralj Matijaš pred nekoliko godina darovao grad Bijelu Stijenu i vladanje Tituševinu (nakon izumrća Tituševića) u križevačkoj i zagrebačkoj županiji, privolio, da plaća desetinu od tih svojih imanja. Dne 1. lipnja 1478. izdaje despot u Budimu pismo, kojim obecaje, da će od svojih posjedovanja Bijele Stijene i Tituševine plaćati zagrebačkomu biskupu desetinu onako, kako to čine i ostali žitelji kraljevine Slavonije (iuxta que ceteri regnicole regni Sclavonie dicantur et solvunt).
Čini se, da je nakon sabora u Zdencima bar za neko vrijeme kraljevina Slavonija bila zaštićena od turskih nasrtaja. No zato je to više stradala južna Hrvatska, gdje su se knezovi otimali vlasti bana Ladislava od Egervara, a uz to se svedjer i medju sobom borili. Naročito su bjesnile smutnje u porodici knezova Frankapana, gdje su se sinovci dizali protiv svojih stričeva. Najveći je smutljivac bio knez Ivan VIII. (Anz), gospodar Brinja, sin Bartola IX. i supruge mu Elizabete, a šurjak krbavskoga kneza Karla Kurjakovića. Anž se je dizao na svoga strica Martina Pobožnoga, najbogatijega člana te porodice, koji nije imao svoje djece, pak je sve protiv porodičnoga ugovora od god. 1449. velik dio svojih gradova i posjeda bio zapisao kralju Matijašu i samostanima, koje bijaše osnovao. Knez Anž opirao se tima zapisima svoga strica, i tako su bjesnile razmirice u čitavom rodu Frankapana, koji se bijaše razdvojio na dvije stranke. I susjedni knezovi, kao Kurjakovići i Blagaji, utjecali su u te borbe, pak tako svi zajedno nijesu bili dosta jaki ni spremni, da suzbijaju turske provale.
...
U srpnju 1481. sastao se i ugarski sabor u Budimu, kojemu je predsjedao sam kralj Matijaš. Sabrani prelati, baruni i poslanici plemstva razpravljali su uz ino i o crkvenoj desetini, kojom bi prigodom odredjeno, da privrzenici iztočne crkve (Rasciani et caeteri schismatici) ne plaćaju rečene desetine. Još je kralj Matijaš morao obećati, da do Martinja slijedeće godine 1482. ne će ni u jednome kraju svoje države držati obćega, kraljevskoga suda. Članke sabora, njih sedamnaest, potvrdio je kralj 15. srpnja 1481.
U drugoj polovici te godine ili na početku slijedeće vratio se je kapetan Blaž Magjar slavodobitno iz južne Italije. U isto vrijeme nema više Ladislava od Egervara kao bana hrvatskoga, a na njegovo mjesto uzdignut bi po drugi put hrabri Blaž Magjar, koji se zove sad »kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavoaije ban«, sad opet »kraljevine Slavonije ban i kapetan kraljevskih četa« (gentiumque regalium capitaneus). Dne 11. srpnja 1482. piše kralj Matijaš pismo novomu banu, u kojemu izlaže pravo gradjana na brdu Gradcu kod Zagreba, da ne plaćaju nikakvih daća za svoju robu i trg, pak poziva bana, da ih ne smeta na svojoj mitnici u Križevcima, a jednako da ne dopušta gradjane globiti Bahazaru Badanu, kastelanu kraljevskoga grada Medvedgrada, kao ni rasinjskomu vlasteliim Petru Bočkaju. Dne 3. kolovoza 1482. boravi ban Blaž Magjar u Česmi (Chasme), te nalaze odanle dazmanskomu kaptolu, da uvede Ivana i Iliju Mrko£elića, službenike knezova Blagaja, u baštinjeni posjed njihov Došnju u zagrebadkoj županiji. Već 26. kolovoza javlja kaptol banu, da je nalog izvrdio u nazočnosti brojnih plemića i neplemića hrvatskih.
Još nešto prije nagradio je kralj Matijaš srbskoga despota Zmaj Vuka Grgurovića za njegovu vjernu službu i junaštvo za posljednjih borba s Turcima. Despot Vuk držao je već od više godina ne samo
grad Berkasovo u vukovskoj županiji i neka mjesta u srijemskoj, nego i
grad Bijelu Stijenu u križevačkoj i
čitavu Totuševinu (Tituševina s obje strane Save izmedju Siska i Dubice) u zagrebačkoj zupaniji. Braneći hrabro svoju novu domovinu bratimio se je s hrvatskom gospodom i knezovima, pak tako se je zgodilo, da se je i oženio hrvatskom kneginjom Barbarom, kćerju kneza Sigismunda Frankapana i supruge mu Jelene. Dne 4. travnja
1482. kralj je Mlatijaš, boraveći u Stolnom Biogradu, izdao despotu Vuku povelju, kojom mu je darovao
kaštele Komogovinu i Gradušu, koji su dosad pripadali hrvatskomu plemicu Ivanu Frajlihovidu; u isto vrijeme ili već prije poklonio je kralj despotu i
grad Kostajnicu, koja je dosad bila založena krupskomu vojvodi Ivanu Bevenjudu. Tek što je despot ta mjesta od kralja primio, zapisao je on 3. svibnja 1482. Bijelu Stijenu i Totuševinu svojoj vjernoj druzi Barbari, da ih drži i uživa do smrti svoje, ako bi se zgodilo, te bi ga ona preživljela.
http://booksnow2.scholarsportal.inf...aodn04klaiuoft/povjesthrvataodn04klaiuoft.pdf
str. 106, 107, 137
"Srbski despot Vuk (Zmaj) Grgurović Branković"
ако га изрецитује где треба- можда добије и какво ухлебљење у неком ''пакту за стабилност Балкана'' и сл. 
