Uglavnom, ukoliko volite vas fotoaparat, ovde cete imati neverovatan izbor detalja i mogucnosti, posto je manastir opasan zidinama na koje se moze popeti.
Arkadi manastir je inace 23km od Retimna, putem koji daje jako lep pogled.
Prica o ovom manastiru krajnj je zanimljiva i verujem da dosta govori i stanovnicima Krita:
Izgradjen u poslednjem periodu venecijanske vladavine - ima dosta zgradica okolo.Crkva ima dve crkvene lade, po jednu za Cara Konstantina i Caricu Jelenu, ili kod njih Sv.Konstantina i Sv.Jelenu...
Ovaj manastir predstavlja najznacajnije kulturolosko i politicko nasledje Krita.
U vizantijskom periodu, monah Arkadios je osnovao ovaj manastir. U 16.v. manastir je vec igrao vaznu ulogu u kulturnom zivotu Krita, obzirom da su tu bili smesteni monasi koji su prepisivali knjige i da je biblioteka manastira rasla. Takodje je postojala i skola u okviru manastira.
Turska vlast je redukovala kulturni razvoj ovog manastira (kao i svih ostalih) ali je jedino ovaj manastir uspeo da dobije dozvolu da se oglasava crkvenim zvonima.
Do 1800.god. turska vlast je vec oko dva veka upravljala Kritom. U tom periodu pojavljuju se sve jace pobune ali Krit jos uvek ne uspeva da osvoji svoju nezavisnost nazad i pridruzi se Grckoj. Vrednost Krita bila je u strateskom polozaju koji ima.
1866. godine 16 kritskih revolucionara za svoje skloniste i centar bira manastir Arkadi i tu sklanja svoj barut i ostale stvari koje su im bile potrebne.
Turski pasha oblasti Retimno to saznaje i salje dopis upravi manastira da mu isporuci revolucionare inace ce unistiti manastir do zemlje. Medjutim, upravo je glavni monah, Gabriel Marinakis bio takodje i vodja revolucionara. Odbio je pashinu zapovest i poceo da planira odbranu manastira.
8.novembra 1866.godine ranom zorom manastir je bio opkoljen sa 15 000 turskih vojnika, naoruzanih sa 30 topova. Manastirske zidine branilo je 259 naoruzanih ljudi, ukljucujuci i 12 od 16 revolucionara kao i 45 monaha. Takodje, u manastiru se nalazilo i 700 nenaoruzanih zena sa decom, koje su se sklonile tu da ne bi bile na putu turkoj vojsci pri dolasku u manastir.
Turski vodja je zahtevao da se ljudi unutar manastira predaju, ali iz manastira se cuo samo pucanj sto je znacilo da je borba pocela.
U talasima Turci su pokusavali da sruse vrata manstira ali otpor je bio jak, pogotovo sto su van zidina manastira bili sakriveni nekoliko revolucionara snajperista koji su uspesno branili kapije. Medjutim do veceri, jedan po jedan snajperista je poginuo. Pao je mrak i borba je stala. Okolina manastira je krshevita, jako tezak teren, pogotovo onima koji ga ne poznaju.
Prve noci borbe dva kritska revolucionara su se obukli kao turci i kroz tursku vojsku prosli kako bi stigli do susednog sela da vide da li im dolazi pomoc. Saznali su da pomoc ne dolazi te su se takodje kroz tursku vojsku vratili u manastir.
Drugi dan turkska vojska borbu je zapocela topovima koji su srusili vrata i delove zidina manastira. Monah Gabriel okupio je glavne revolucionare u kapeli u molitvi da se hrabro bore za slobodu a zatim otisao i sam u borbu.
Gabriel je znao da turski pasha treba da ga preda zivog turskim vlastima, tako da se popeo na zidine i nezasticen pucao na tursku vojsku. Neko vreme niko nije pucao ka njemu, ali ga je jedan vojnik ipak upucao na kraju.
Revolucionarima je postajalo jasno da su njihove snage pri kraju, i bilo je pitanje momenta kada ce se turska vojska probiti u manastir. To se dogodilo drugog dana uvece. Tu su se pobunjenici i osvajaci sreli i borili golim rukama.
Konstanine Giaboudakis, jedan od revolucionara, imao je plan.. Sklonio je zene i decu u podrume gde je bio skriven i barut. Sacekao je da turska vojska dodje u manastir i krene ka tim prostorijama. Kada su razvalili vrata on je kresnuo varnicu. Eksplozija je ubila i pobunjenike i nekoliko stotina napadacha. Tacnije 864 kricana i 1500 turskih vojnika poginulo je u toj exploziji.
Turci su nasli 114 zivih kricana i kao zatvorenike ih odmah ubili. Dva pobunjenika su uspela da pobegnu i ispricaju ovu pricu.
Ovom borbom su kricani uspeli da privuku paznju Evrope, posto se vest brzo sirila ostalim zemljama o ovom desavanju. Tako, 1898, pomocu Grcke i Velikih Sila (Engleska, Francuska, Italija i Rusija), Krit se oslobodio turske vlasti koja je vladala njima od 1669. godine.
1913. godine Krit se prpojio Grckoj, a 8. novembar je nacionalni dan Krita.