Čovek se prvi put nije vinuo u oblake iz čežnje za nebesima, nego zbog seksualne afere. Bar tako su verovali stari Grci kad su u pitanju mitski letači Dedal i Ikar.
Dedal, graditelj, vajar i pronalazač, u nastupu ljubomore ubio je sestrića i učenika, a onda iz Atine zbrisao na Krit našavši pokrovitelja u kralju Minoju.
Po njegovom nalogu izgradio je lavirint za čudovište Minotaura koje je bilo u ljubavnim odnosima s Minojevom ženom. Dedal je tajno potpomagao ovu nečuvenu strast. Otkrivši seksualni skandal, Minoj je zatvorio Dedala i Ikara u lavirint.
Dedal je iz nevolje napravio krila za let preko mora, ali je prva žrtva letenja bio njegov neoprezni sin Ikar, koji se suviše približio suncu i to platio glavom.
Sve je to bila samo grčka legenda dok pre 107 godina nije otkriven lavirint, Minojeva palata sa slikama prelepih žena za kojima su i arheolozi izgubili glave. Jednu su čak nazvali "Mala Parižanka".
Krivac za ovo senzacionalno otkriće bio je "sitan i neverovatno kratkovid čovek koji je hodao s ogromnim štapom", kako ga opisuju savremenici. Po profesiji novinar, ser Artur Evans, kao reporter "Mančester gardijana" uživao je u istraživanjima i imao intuiciju (i sreću) koja vodi senzacionalnom otkriću.
Kada je 1900. godine Evans počeo iskopavanja na Kritu, naučnici su znali o Minoju manje-više ono što je znao i grčki istoričar Tukidid koji mu je posvetio nekoliko redova. Otkrio je da je Minoj bio prvi koji je imao flotu i neprikosnoveno vladao grčkim morem. Evans je iskopao upravo Minojevu palatu. Lavirint nije pronađen, ali palata ima 1.500 prostorija, što je prilično zgodno da se izgubite.
Minojski gradovi su se razvijali oko velikih kompleksa palata. Arheološki podaci pokazuju da su skoro odjednom, oko 1700. godine p. n. e. te palate uništene. Jedan vek kasnije ponovo su podignute, ali su i one porušene nešto posle 1500. godine p. n. e., posle čega se minojska civilizacija više nije oporavila. Sve što je danas sačuvano potiče iz ovog poslednjeg perioda.
Za razliku od egipatskih palata, kritske palate nisu bile monumentalne, već niske građevine s mnoštvom manjih otvorenih jedinica, međusobno povezanih stepeništima i dvorištima. Sve ove prostorije bile su natkrivene niskim ravnim tavanicama, koje su nosili drveni stubovi.
Najveća među njima je Minojeva palata, mnogo poznatija kao Knosos (Knossos). Nalazi se pet kilometara južno od glavnog grada Krita Irakliona i otvorena je za posete svakog dana od osam ujutro do osam uveče, a vikendom od osam do pet posle podne.
Minojev dvor s velelepnim stepeništem sa stubovima, mnoštvom soba i prestonom dvoranom, palata je najstarijeg kraljevstva u Evropi. Elegantan presto s visokim naslonom, isklesan u kamenu, još stoji na istom mestu na kome je oduvek bio, okružen freskama i gifonima (mitsko biće polulav-poluorao).
Prostrana rezidencija, udaljena od grada i luke, raskošna i sjajna, pravi je predak Versaja. Minoj je izgradio kraljevsku vilu, malu palatu, ali i kapelu za sahranjivanje članova kraljevske porodice. Veliki deo palate bio je određen za kraljeve radionice, skladišta za robu, umetničke ateljee. Postojala je čak i vodovodna mreža, uključujući i vodu za piće u sobama, a kraljica se dičila kupatilom s tekućom hladnom i toplom vodom.
Krićani su bili prvenstveno trgovci i moreplovci, a njihovi vladari nisu bili neprikosnoveni predstavnici bogova, već glave trgovačke aristokratije. Kritski brodovi su plovili morima prevozeći za Egipat metale iz Španije, a od peščanih dina do šuma severa rukotvorine bogatih južnih civilizacija.
Minoju strani trgovci plaćaju dažbine kada uplove u ostrvske luke i njemu pritiče danak. Njegova palata se nadahnjuje palatom drugih velikana: u Mariju, bogatom gradu Mesopotamije u kojem vlada kralj Zimrilih, sreće se arhitektura koja je najbliža onoj u Knososu.
Kao sve mediteranske kulture i Knosos ima "trg" otvoren prema Suncu i nebu, koji je srce kompleksa. Na zapadnoj strani dvorišta su reprezentativne prostorije, s prestonom dvoranom, svetilištima, skladištima za robu, ogromnim glinenim posudama za životne namirnice i dvoranama riznice.
Veoma dugačak hodnik, prvobitno duži od 100 metara, jasno je odvajao arhitekturu skladišta, dugačke uske i mračne prolaze koji su izlazili na hodnik, od izuzetno složene arhitekture svečanih prostorija. Na istočnom krilu, hodnik odvaja pravu rezidenciju vladara (na južnoj strani) od radionica (u severnom polukrilu). Pomoćne prostorije, konaci za poslugu i stražu, kao i dodatne prostorije zauzimaju severni i južni deo palate.
Na Veliku palatu nadovezuje se Mala palata, tri stotine metara zapadnije, kao i kraljevski letnjikovac. To su privatne rezidencije koje su kasnije postale pomoćne kraljevske palate. Minoj je verovatno krojio pravdu u dvorani sa stubovima kraljevskog letnjikovca.
Kompleks dopunjuje pozorište pod vedrim nebom pravougaonog oblika sa dva reda stepenica, koje je moglo da primi skoro pet stotina gledalaca. Tu su kritski mladići skakali na bikovima, što potvrđuju freske u palati. Na njima su devojke prikazane nežnom bledožutom bojom, a muškarci svetlocrvenom. I muškarci i žene su opasani pregačom.
Najčešće objavljivano Evansovo otkriće jeste odeća žena iz Knososa s njihovim lepršavim suknjama, providnim košuljicama i razvezanim ogrtačima da bi se pokazala naga prsa. Njihovo prisustvo na svim svečanostima pored muškaraca govori da nije reč o haremskim ženama.
Knosos je polovinom drugog milenijuma pre n. e. bio blistav svet, zrele i bogate civilizacije, pod zaštitom Minoja i boga mora Posejdona, u čiju je slavu svake godine odvođen u more najlepši bik.
A sve je propalo za samo jednu noć. Skulptor je ostavio zauvek nezavršeni kip i rasut alat, a veliki krčazi su opljačkani. Stubovi koje je proždirala vatra rušili su se na zemlju, ruševine gornjih soba zatrpavale su blistave podove od gipsa i mekog kamena, stepeništa su padala na stanovnike koji su bežali, sveta voda se obojila krvlju.
Oko toga šta se desilo Minojevoj palati arheolozi se ne slažu. Ne zna se sa sigurnošću šta je dovelo do tako naglog nestanka minojske civilizacije. Neki smatraju da su je razorili Mikenci, dok drugi veruju da je to bila posledica vulkanske erupcije na obližnjem ostrvu Santorini oko 1500. godine p. n. e. Vulkanski pepeo je prekrio mnoga naselja, a erupcija je izazvala seriju zemljotresa i ogromne talase. Ova katastrofa je verovatno podstakla nastajanje mita o Atlantidi.