Kriminalci i empatija

Empatija je naučena, mislim da se ljudi ne radjaju sa istom. Tako isto i moralnost, i nelagodnost prilikom činjenja nečeg što je propisano kao loše, zakonskim ili moralnim normama. Ljudi se uče tome kroz trening u detinjstvu, i najveći broj ljudi je upravo takav. Naši preci u praistoriji nisu znali šta je empatija, samo su gledali da obezbede pećinu, oružje, ženku i hranu. Empatija kao koncept se javlja paralelno sa izgradnjom civilizacije, ona je civilizacijska tekovina, tekovina višeg nivoa socijalnosti, društva, i kao takva se usadjuje u ljude. Empatija, kao i moralnost je zapravo jedan vid kontrole impulsa.

Ako obratimo pažnju na sasvim malu decu, videćemo da se ona radjaju lišena bilo kakvog sistema vrednosti, pa i empatije. Deca su, svako pojedinačno, apsolutno sebična i razmažena,a kontrola impulsa im je nikakva. Sve rade nagonski - ako žele nešto, grabe to, nemaju problem ni da napakoste drugom detetu da bi dobila nešto što žele. Medjutim, pod patronatom društva i sistema, roditelji počinju da treniraju decu, po principu nagrade i kazne. Kasnije se prelazi na viši stepen treninga - škola, socijalizacija itd. Ona deca koja su prošla trening sposobna su za odlaganje zadovoljstva, samo-kontrolu, poštovanje želja drugih itd. Ona koja nisu, koja su od roditelja naučena da se svet vrti oko njih, često prerastu u osobe lišene empatije, potpuno razmažene i samo-fokusirane. Drugi primer toga je teško detinjstvo, gde postoje pritisci, izolacija, nasilje i užasi, a ne trening i dopuštanje. Takva deca imaju prirodnu predispoziciju da odrastu u ekstreme društva, bilo da se radi o ubicama, vodjama bandi, organizacijskim kriminalcima, pljačkašima, ludacima, narkomanima, propalitetima, ili čak često ekstremno uspešnim ljudima ako im je to motivationi pogon, s tim što ti uspešni ljudi takodje pokazuju odsustvo svake empatije i saosećanja.

Postoje ljudi koji genetskim preduslovom plus okruženjem, ili samo okruženjem, izrastu u manje-više, ili čak potpuno lišene empatije, kako rekoh. Vrlo retko se nailazi na osobu iz dobre, funkionalne porodice, koja je imala normalan razvoj i društveni život, a da je lišena emocionalne inteligencije i empatije koja ide uz to. Da ne kažem da ne postoji zabeležen slučaj toga. Eventualno ako genetski nasledi 'hladniju' ličnost od oca ili majke, ali čak i tada okruženje igra dominantnu ulogu. Pa tako neko ko je hladnijih emocija poštuje moralne norme jer je naučen, a neko ko nije imao tu vrstu normalnog razvoja preraste u hladnokrvnog sebičnjaka lišenog bilo čega osim želje za sopstvenim interesom. Kriminalci su samo viši stepen toga. Kako na onom najnižem, tako i na višem nivou (korporativni kriminal), jasno se uvidja kakav je tip ličnosti koji se time bavi. To dokle će neko stići - do obijanja prodavnice ili velike kriminalne organizacije je pitanje sposobnosti.
 
Poslednja izmena:
Empatija je naučena, mislim da se ljudi ne radjaju sa istom. Tako isto i moralnost, i nelagodnost prilikom činjenja nečeg što je propisano kao loše, zakonskim ili moralnim normama. Ljudi se uče tome kroz trening u detinjstvu, i najveći broj ljudi je upravo takav. Naši preci u praistoriji nisu znali šta je empatija, samo su gledali da obezbede pećinu, oružje, ženku i hranu. Empatija kao koncept se javlja paralelno sa izgradnjom civilizacije, ona je civilizacijska tekovina, tekovina višeg nivoa socijalnosti, društva, i kao takva se usadjuje u ljude. Empatija, kao i moralnost je zapravo jedan vid kontrole impulsa.

Ako obratimo pažnju na sasvim malu decu, videćemo da se ona radjaju lišena bilo kakvog sistema vrednosti, pa i empatije. Deca su, svako pojedinačno, apsolutno sebična i razmažena,a kontrola impulsa im je nikakva. Sve rade nagonski - ako žele nešto, grabe to, nemaju problem ni da napakoste drugom detetu da bi dobila nešto što žele. Medjutim, pod patronatom društva i sistema, roditelji počinju da treniraju decu, po principu nagrade i kazne. Kasnije se prelazi na viši stepen treninga - škola, socijalizacija itd. Ona deca koja su prošla trening sposobna su za odlaganje zadovoljstva, samo-kontrolu, poštovanje želja drugih itd. Ona koja nisu, koja su od roditelja naučena da se svet vrti oko njih, često prerastu u osobe lišene empatije, potpuno razmažene i samo-fokusirane. Drugi primer toga je teško detinjstvo, gde postoje pritisci, izolacija, nasilje i užasi, a ne trening i dopuštanje. Takva deca imaju prirodnu predispoziciju da odrastu u ekstreme društva, bilo da se radi o ubicama, vodjama bandi, organizacijskim kriminalcima, pljačkašima, ludacima, narkomanima, propalitetima, ili čak često ekstremno uspešnim ljudima ako im je to motivationi pogon, s tim što ti uspešni ljudi takodje pokazuju odsustvo svake empatije i saosećanja.

Postoje ljudi koji genetskim preduslovom plus okruženjem, ili samo okruženjem, izrastu u manje-više, ili čak potpuno lišene empatije, kako rekoh. Vrlo retko se nailazi na osobu iz dobre, funkionalne porodice, koja je imala normalan razvoj i društveni život, a da je lišena emocionalne inteligencije i empatije koja ide uz to. Da ne kažem da ne postoji zabeležen slučaj toga. Eventualno ako genetski nasledi 'hladniju' ličnost od oca ili majke, ali čak i tada okruženje igra dominantnu ulogu. Pa tako neko ko je hladnijih emocija poštuje moralne norme jer je naučen, a neko ko nije imao tu vrstu normalnog razvoja preraste u hladnokrvnog sebičnjaka lišenog bilo čega osim želje za sopstvenim interesom. Kriminalci su samo viši stepen toga. Kako na onom najnižem, tako i na višem nivou (korporativni kriminal), jasno se uvidja kakav je tip ličnosti koji se time bavi. To dokle će neko stići - do obijanja prodavnice ili velike kriminalne organizacije je pitanje sposobnosti.

Za empatiju je zadužena amigdala, jedna mala žlezda (zapravo dve, po jedna sa obe strane mozga) i sa njom se rađamo. Kada se čoveku odstrani amigdala, posledica je afektivno slepilo, odnosno nemogućnost da se odmeri emocionalna važnost događaja. Amigdala služi i kao skladište emocionalne memorije; ljudi bez amigdale ne prepoznaju ni svoja, ni tuđa osećanja. Dakle, ljudi se rađaju sa predispozicijom saosećanja, ali već kao bebe uče emocionalne lekcije čije su osnove u kontaktima sa roditeljima/starateljima. Empatija je evolutivna „tekovina“, i ima veze sa razvojem ljudskog mozga, mada se danas smatra da i neke druge vrste sisara imaju tu sposobnost. Naši preci iz preistorije su – ukoliko su tugovali, plašili se, radovali se ... – svakako imali sposobnost saosećanja.


Mala deca su „sebična“ jer su nemoćna i zavise od roditelja, a u tom dobu i nemaju uskladištenu emocionalnu memoriju (emocionalno iskustvo). Tokom ranog perioda života, hipokampus (primaran za narativno sećanje) i neokorteks (sedište racionalnog mišljenja) još uvek nisu sasvim razvijeni. Ali amigdala je pri rođenju već skoro sasvim oformljena i veoma brzo se razvija.
Problem je u međusobnim odnosima u najranijem detinjstvu, u nizu emocionalnih lekcija koje se u amigdali talože kao nemušti, šematski planovi za emocionalni život. Od sredine tokom prvih nekoliko godina naših života zavisi kako će se naš emocionalni život nadalje razvijati. Deca imaju sposobnost empatije od trenutka kada im naučene lekcije pomognu da prepoznaju tuđe emocije. Tako će, npr, trogodišnje dete tešiti uplakanog vršnjaka, jer, sećajući se sopstvenih suza i razloga za njih, počinje da shvata tuđi bol. Nije za džabe jedna od stavki za dijagnosticiranje sosiopate/psihopate - zlostavljanje životinja, praktikovano u detinjstvu. Takvo dete nema sposobnost saosećanja i drugo živo biće tretira kao stvar. Nedostatak empatije karakterističan je za sociopate.
Ukoliko roditelj uči dete da ismeva ili ignoriše tuđa osećanja, ili ga zanemaruje, to "ništa" će se takođe skladišti u emocionalnom skladištu, te će takvo dete postati emotivno hladno, odnosno sebično.
Kaže se da posedujemo 2 uma („misleći“ i emotivni), i 2 različite inteligencije: racionalnu i emocionalnu. Intelekt ne može doći do izražaja bez emocionalne inteligencije. U igri misli i osećanja, emocionalno obrazovanje usmerava naše odluke, sarađujući sa racionalnim umom.
 
Ako je serijski ubica sociopata, lisen saosecanja, straha (bilo kakve emocije), da li je sociopata i narko boss u Kolumbiji recimo koji ce nekom odrubiti glavu, ubiti celu porodicu, zbog posla, a onda se vratiti kuci zeni i deci kao da nista nije bilo?
Mozda takav strahuje od kazne ili cega vec, ili samo lazira osecanja prema zeni / deci, tj. da li je i takva osoba sociopata?
 
Ako je serijski ubica sociopata, lisen saosecanja, straha (bilo kakve emocije), da li je sociopata i narko boss u Kolumbiji recimo koji ce nekom odrubiti glavu, ubiti celu porodicu, zbog posla, a onda se vratiti kuci zeni i deci kao da nista nije bilo?
Mozda takav strahuje od kazne ili cega vec, ili samo lazira osecanja prema zeni / deci, tj. da li je i takva osoba sociopata?

imas ljude koji su savesni prema swima,ili samo prema porodici,ili samo sebe wole.owo je tip cija je najwec.wred.poródica a tudji ziwoti su nebitní.
 
Ako je serijski ubica sociopata, lisen saosecanja, straha (bilo kakve emocije), da li je sociopata i narko boss u Kolumbiji recimo koji ce nekom odrubiti glavu, ubiti celu porodicu, zbog posla, a onda se vratiti kuci zeni i deci kao da nista nije bilo?
Mozda takav strahuje od kazne ili cega vec, ili samo lazira osecanja prema zeni / deci, tj. da li je i takva osoba sociopata?

Niko ne tvrdi da nijedan sociopata uopšte nije u stanju da voli.
Ne postoji ljudsko biće koje je lišeno svih emocija.
Evo šta kaže jedan:
I am sociopathic, but have some emotion. These emotions are egocentric and only arise with events I am directly involved with, but they are still there. I feel joy and happiness at doing my favorite activities and I can (but may not always) feel anger or sadness when things do not go my way. Nonetheless, these are 'feelings' because they provide information that goes beyond the intellectual analysis of the situation at hand.

Because I have those feelings I can easily contrast those with situations where I do not or am faking them. If I am 'acting' in such a way to not betray myself, and my only contribution to that acting is my intellectual state, then I know that there is an absence of feeling there. If one tells me about how their friend died and they are in tears, I know that I must contribute with an appropriate response so that they 1) do not realize my status and 2) are not feeling any worse. Going through the motions because of this intellectual realization is far different than the automatic response given by most non-sociopaths. I think, by and large, we realize that we are not giving the same response as non-sociopaths because we realize that we have to craft the *entire* interaction with another person, not just the words.
(preuzeto s neta)

Ako govorimo o sociopatama među kriminalcima i organizovanim kriminalnim grupama, onda valja znati da među njima itekako postoji kult porodice. Taj kult je najčešće zasnovan na tradicionalnom, nasleđenom shvatanju koncepta porodice: "Oni su moji, stoga će sve biti kako ja kažem ... Svom detetu sam ja dao život, pa imam pravo i da njime upravljam ili ga oduzmem."
Narcizam je redovni simptom sociopatije.
Ako pričamo o serijskim ubicama, to je druga, "teža" kategorija ... naročito ukoliko je reč o sadističkim ubistvima.
 
Niko ne tvrdi da nijedan sociopata uopšte nije u stanju da voli.
Ne postoji ljudsko biće koje je lišeno svih emocija.
Evo šta kaže jedan:

(preuzeto s neta)

Ako govorimo o sociopatama među kriminalcima i organizovanim kriminalnim grupama, onda valja znati da među njima itekako postoji kult porodice. Taj kult je najčešće zasnovan na tradicionalnom, nasleđenom shvatanju koncepta porodice: "Oni su moji, stoga će sve biti kako ja kažem ... Svom detetu sam ja dao život, pa imam pravo i da njime upravljam ili ga oduzmem."
Narcizam je redovni simptom sociopatije.
Ako pričamo o serijskim ubicama, to je druga, "teža" kategorija ... naročito ukoliko je reč o sadističkim ubistvima.

To mi nikada nije bilo jasno, kako emocija ljubavi funkcionise kod takvih ljudi, stoga sam pretpostavio da takvu emociju laziraju.
Primera radi, sociopata ubije necije dete, a onda se vrati kuci svom detetu koje voli. Gde je onaj tok misli koji kaze "ok ubio sam necije dete, naneo bol roditeljima, imam svoje dete koje volim, meni bi nanelo bol da neko ubije moje dete"?
ili je to vise "razumem da sam naneo bol nekome (razumem njihov bol, ali ga ne osecam), kao sto bi i meni nanelo da je moje dete u pitanju, ali nije moje, stoga nije me briga"?

Meni ovo ne lici na izjavu osobe koja voli svoje dete, vec narcisa bez empatije, kome je dete, ili drugo zivo bice samo igracka, predmet kojim se koristi.
Verovatno i ima razlike izmedju placenog ubice, uterivaca dugova i cega vec, koji ubija, nanosi bol jer mu je to u opisu posla (jedan copor protiv drugog, porodica protiv porodice, tj. just business), i serijskog ubice koji ubija iz nekog svog licnog zadovoljstva.

Skoro sam gledao intervju sa jednim kanibalom koji je pocinio zlocin pre 30 godina i koji kaze da i dalje oseca zelju za kanibalizmom ali je kanalise, tako da pretpostavljam da je razlika izmedju ubice i serijskog ubice (iako su obojica kriminalci) ta sto serijski ima potrebu za ubijanjem, nanoseljem bola, dok obican ubica radi to sto mora, tj. gasi, potiskuje empatiju po potrebi.

Na kraju krajeva, verovatno nisu ni sve sociopate iste, vec postoji siroki spektar varijacija.
 
jednostvano kako ti volis svoju majku a ne volis tudju,sad uzmi te emocije i dovedi ih do extrema,tj zrtvovao bi svoj zivot za nju ali te nista drugo ne dotice tj zrtvovao bi drugu zenu za svoje i potrebe onih koje volis...
to je neki sistem copora...tvoj je najvazniji a ostali su sredstva za opstanak...
 
a ja sam mislila da socíopate ne brinu o emocijama prijatelja,tj owaj je fejkowao da mu prijatelj ne bude smoren ilí da ne bude izopsten iz drustva,u sv sl mozda sam mislila na narcise..

Pa mislim da ljudi foliraju malo emocije, primera radi, drugarica tvoja raskine sa deckom, kuka, uplakana, a znas da ce za 2 dana da ga preboli, kao sto je vec 10 puta do sada uradila, i ti da ne budes djubre kazes "au, duso, bice sve ok nemoj da places" :zag: umesto "onako ces do prekosutra da ga zaboravis".

Bas na drugom forumu sam citao izjave nekih sociopata i svodi se na ono "nisu sve sociopate serijske ubice, ali su sve serijske ubice sociopate".
Evo i sta kaze jedna devojka koja je dijagnozirani sociopata:

I wouldn't trade my condition for "normality." It's great to be me. No guilt. No regret. No fear. Who wouldn't want to be me?

I always knew I was more intelligent, clever, and violent than the vast majority of people, as well as a better liar.

My psychiatrist does not get the credit for diagnosing me. I can fool medical professionals.

My methods are complicated, but my motives are simple. At any given time, I am motivated by one or both of these things:
  • Entertainment as a relief from boredom
  • Power

No. Absolutely not. I have never felt it, even with my family. For me, there is no such thing as loving someone "in my own way." There is only "How useful is this person to me?" I don't think I've ever asked that specific question in my head.

Ima tu i objasnjeno kako ta osoba, pa instinktivno, skroz spontano, bez trenutka razmisljanja, glumi emocije i ponasanje, a da ne trepne, jednostavno vrhunski manipulator.
Ali iza svih ovih recenica se vidi sablon, "ja, Ja, JA", moja korist, moji ciljevi tj. narcizam kroz plafon.
 
jednostvano kako ti volis svoju majku a ne volis tudju,sad uzmi te emocije i dovedi ih do extrema,tj zrtvovao bi svoj zivot za nju ali te nista drugo ne dotice tj zrtvovao bi drugu zenu za svoje i potrebe onih koje volis...
to je neki sistem copora...tvoj je najvazniji a ostali su sredstva za opstanak...

Opstanak copora znaci. Verovatno u nekim ekstremnim okolnostima, tipa rat, proradi taj mentalitet copora, nagon za opstankom.
Mozda je i u mafijaskom svetu (mafijaskom ratu) slicna situacija, moj copor, njihov copor, ali opet, i takvi ljudi dobrovoljno pristaju na to, znaju da ce pre ili kasnije morati da ubiju nekog, i ne predstavlja im problem da na to pristanu.
 

Back
Top