Pročitao prvi deo. Ideja je više nego dobra, prikazati našu mitologiju, istoriju i običaje, napraviti jedan most između nove vere i stare, ili starih, kojih takođe ne treba da se stidimo, naprotiv, to je deo naše kulture i nasleđa, nas samih. Čvorište sila Ada ispod Srbije, vuče mi asocijacije na našu stvarnost- nalazimo se na teritoriji koja je ,, kuća na putu '' iz koje bi svako da odnese ponešto...opisi mesta i mitoloških bića su prelepi.
Verujem da će ovaj serijal otvoriti vrata većem zanimanju za domaću epsku fantastiku.
Sad ide onaj deo koji bi tako voleo da izbegnem, ali osećam potrebu da ukažem na neke stvari. Znam da je mnogo lakše kritikovati nego stvarati... knjiga ima dva, po meni bitna problema i nedostatka.
Nije problem forma, što Gavrilo beleži ono što se dešava, problem je radnja koja je preterano pravolinijska. Nema iznenađenja, nema obrta, sve je predvidivo, ide se iz tačke A u tačku B, znamo gde se ide i dalje, moguće da to ljudima toliko i ne smeta, ali meni smeta pošto sam pročitao brdo epske fantastike, i odskora ako mi knjiga nije dinamična tipa Martin ili nešto slično, brzo je ostavljam.
Drugi , još veći problem je prikazivanje običaja. Njih treba prikazati, ali zašto na način gde Gavrilo, ili neko drugi govori ,, u tom selu je običaj takav i takav ''. Treba imati poverenja u čitaoca, on je pametan i sam će nešto zaključiti- da je reč o starom običaju i kakvom. Ne mora mu to neki lik iz knjige objašnjavati. Najkraće rečeno- o običajima treba pričati i pripovedati, a ne objašnjavati ih i prepričavati.
Objašnjavanje i prepričavanje u romanu, ukoliko se često ponavlja, guši radnju i postaje zamorno. Mada, čujem da su sledeće dve knjige bolje po nekim pitanjima.
Nadam se da niko, a posebno ne autor ( čiji trud izuzetno cenim ) neće shvatiti post kao neku zlu nameru. Volim fantastiku, i domaću, a prilično sam i pronacionalno orijentisan, i nikako mi nije namera da pljujem po nekom projektu koji je vezan za našu kulturu, mitologiju, istoriju... Samo mislim, da bi uz neke izmene, veću dinamičnost radnje, manje objašnjavanja i prepričavanja, delo bilo još prijemčivije ljudima, posebno mlađoj populaciji. Naravno, to je samo moje subjektivno mišljenje, ne znači da sam u pravu. Ukusi su različiti, sasvim je moguće da ono što meni smeta, većini ljudi ne predstavlja problem.
Pročitao sam i da Tešić planira pisati o Milošu Obiliću. Mislim da je to što radi od velikog značaja, i da prevazilazi okvire žanra. Pogotovo danas, kada je sve što ima nacionalni prefiks anatemisano, i automatski se proglašava za retrogradno, nazadno, antievropsko. Što se tiče daljeg čitanja, videću, možda sačekam to kompletno izdanje sa tvrdim povezom.
Izvinjavam se što ovako odužih

.