Корисне духовне поуке

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
[...] Možda je vaša najveća nesreća baš u tome što i ne slutite koliko mržnje ima u vašim ljubavima i zanosima, tradicijama i pobožnostima. Kod vas asketi ne izvlače ljubav iz svoje askeze, nego mržnju na sladostrasnike; trezvenjaci mrze one koji piju, a u pijanicama se javlja ubilačka mržnja na ceo svet. Oni koji veruju i vole - smrtno mrze one koji ne veruju ili one koji drugačije veruju i drugo vole. I, na žalost, često se glavni deo njihove vere i njihove ljubavi troši u toj mržnji. (Najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija.) [...]
("Pismo iz 1920. godine" - IVO ANDRIĆ, prvi i jedini srpski nobelovac)
 
O mušicama na trgu

Beži, prijatelju, u svoju samoću! Vidim da si oglunuo od vike velikih muževa, i da si izbodenod žaoke malih. Pristojno umeće da ćute s tobom šuma i breg. Budi opet sličan drvetu koje voliš, drvetu granatome: mirno, i kao da osluškuje nadvilo se nad morem. Gde samoća prestaje tu počinje trg: a gde počinje trg tu počinje i vika velikih glumaca, i zuka otrovnih mušica. U svetu ne vrede ni najveće stvari bez nekoga ko će ih prikazati: velikim ljudima zove puk te prikazivače. Slabo shvata puk ono što je veliko, a to je: ono što stvara. Ali on ima čula za sve izvođače i prikazivače velikih stvari. Oko pronalazača novih i vrednosti okreće se svet; – nevidljivo se okreće. Ali oko prikazivača okreće se puk i slava: takav je tok sveta. Prikazivač ima duha, ali malo savesti duha. Uvek misli samo na ono čime će najviše razbuditi veru, – veru u sebe! Za sutra ima novu veru, a za prekosutra još noviju. On ima hitra čula, kao i puk, i kod njega vetar uvek duva s druge strane. Izvrnuti – to kod njega znači:dokazati. Zaludeti – to mu znači: uveriti. A krv je za nj najjači od svih razloga. Istinu, koja nečujno ulazi samo u fine uši, naziva on lažju i ništavilom. Zaista vam kažem on veruje samo
u bogove koji dižu što veću graju po svetu! Puna je čaršija svečanih lakardijaša – a puk se ponosi svojim velikim ljudima! To su za nj gospodari trenutka. Ali njima je trenutak skup: i oni navaljuju na te. I ti treba da im kažeš da ili ne. Avaj, ti zar hoćeš da sedneš između za i protiv? Ne budi surevnjiv na te opredeljene i navaljujuće, ljubitelju istine! Nikad se još nije istina obesila o rukav jednog opredeljenog.Zbog tih trenutnih povuci se u svoj zaklon: samo nasred čaršije navaljuju na čoveka sa Da? ili Ne?
Lagani su doživljaji svih dubokih bunara:dugo moraju čekati dok saznaju šta je palo u njihovu dubinu. Van trga i van slave događa se sve što je veliko: van čarši je i van slave živeli su oduvek pronalazači novih vrednosti. Beži, prijatelju, u svoju samoću: vidim kako su te poizbadale otrovne mušice. Beži onamo gde je vazduh oštar i snažan! Beži u svoju samoću! Živeo si odviše blizu sitnih i bednih. Beži ispred njihove nevidljive osvete! Naspram tebe nisu drugo do samo osveta. Ne diži više na njih ruku! Nebrojeni su a ti nisi stvoren da budeš mašica za mušice. Nebrojeni su ti sitni i bedni; a kišne su kapi i korov već mnogo ponosnih zgrada upropastili. Ti nisi kamen a već su te izdubile mnoge kapi. Još ćeš mi se razbiti i raspući od mnogih kapi. Vidim da su te izmorile
otrovne mušice, vidim gde ti vrca krv iz sto grebotina; a tvoj ponos neće ni da plane gnevom. Krvi traže od tebe u svoj svojoj nevinosti, krvi su žedne njihove malokrvne duše – i oni bodu stoga u svoj svojoj nevinosti. Ali ti koji si dubok, ti patiš odviše duboko i od malih rana: i, pre nego što si se izlečio od jedne, već ti je prešao isti crv preko ruke. Suviše si mi gord a da bi ubijao te oblapornike Ali se čuvaj, da ti ne dođe glave to što nosiš na sebi svu njihovu otrovnu nepravdu! Oni i svojom hvalom obleću oko tebe: nametljivost je njihova hvala. Oni traže blizinu tvoje kože i tvoje krvi.Oni ti laskaju kao kakvom bogu ili đavolu; oni se uvijaju pred tobom kao pred kakvim bogom ili đavolom. Ali, ne osvrći se na to! Laskavci su to i ulizice, i ništa više. A često se prave pred tobom predusretljivima To je bila oduvek dosetljivost kukavica. Da, kukavice su dosetljivi! Oni ti se čude mnogo u svojoj uskoj duši, – uvek im izgledaš čudan! Sve što izaziva mnogo razmisljanja postaje čudno. Oni te kažnjavaju za sve tvoje vrline. Oni ti praštaju od srca rado samo – tvoje pogreške. Zato što si blag i prave ćudi, veliš:
»nisu oni krivi za svoj sitni život«. A njihova uska duša misli: »Kriv je svaki veliki život.« I
kad si blag prema njima osećaju oni da ih prezireš: i oni ti vraćaju dobročinstvo skrivenim zločinstvima. Tvoja nema gordost protivi se uvek njihovom ukusu; oni kliču od radosti ako si jedared toliko skroman da si sujetan. Ono što poznamo na čoveku to i raspaljujemo u njemu. Dakle, čuvaj se od sitnih! Oni se osećaju sitni pred tobom, i njihova je niskost sva zažarena, i bukti protiv tebe u nevidljivoj osveti. Nisi li zapazio kako često zaćute kada im pristupiš, i kako ih uznemirava snaga, kao dim vatre koja se gasi? Jeste, prijatelju, ti si zla savest tvojim bližnjima: jer oni tebe nisu dostojni. Oni te stoga mrze, i rado bi krv tvoju sisali. Tvoji će bližnji ostati uvek otrovne mušice; ono što je veliko na tebi – to ih čini još otrovnijima, i sve sličnijima mušicama. Beži prijatelju, u samoću, i onamo gde je vazduh oštar i snažan! Nisi tizato stvoren da budeš mahalica za muve. –
Tako je govorio Zaratustra.
 
drzava-03.jpg


Као што никога не спасава спољашње пребивање у пустињи само по себи, тако никога не погубљује спољашњи живот у свету

+свети Филарет митрополит Московски+
 
Poslednja izmena:
Sv.Isak%20Sirijski%20-%20zasticeno.jpg


Онај ко се удаљио у пустињу не треба да жали због света који је оставио; а онај ко је призван да живи у свету, не треба да говори како је ту немогуће спасити се.

+свети Исак Сиријски+
 
Poslednja izmena:
250px-Isaac_the_Syrian.jpg


Свет је заједнички назив за све страсти. Ако човек најпре не сазна да постоји свет, он неће успети да сазна ни то којим се удовима удаљио од света, а којима је привезан за њега. Постоји много оних који су се са два или три уда одвојили од света, и у њима се одрекли општења са њим, па су умислили како су својим животом постали страни свету. То им се догодило зато што нису схватили и мудро увидели да су за свет умрли само са два уда, а остали њихови удови живе у оквирима телесног мудровања, које припада свету.

+свети Исак Сиријац+
 
Poslednja izmena:
У молитвама другога имају потребе и Свети; но ко се не моли сам за себе, томе неће помоћи ни праведници.

(Јак. 5, 16; Рим. 15, 30).



Велику моћ имају молитве Светих, но само тада када се и ми сами често и свесрдно молимо.

(Духовни Патерик)
 
Почетак молитве састоји се у томе да одгонимо наилазеће помисли, при самој њиховој појави; средина молитве је у томе да ум затварамо у ријечи које произносимо (или у мисли); а савршенство молитве је - усхићење (и узношење) ка Господу. (Св. Јован Лествичник).
 
Хришћанин треба по могућству да ограничава своје потребе; трезвеност и умјереност - најљепша је готовина која се може собом понијети на пут ка небу. (Климент Александријски).
 
Молитва, као бесједа са Богом, сама је собом велико благо, често много веће од онога које човјек иште (од Бога); и милостиви Бог, не испуњујући молбу, оставља молитеља при његовој молби да је не изгуби, да не напусти то више благо када добије оно измољено, али много мање благо. (Игњатије, еп. Кавкаски).
 
Rabindranat Tagora

http://3.***************/-ChNO0vEGocU/TcgdLMC8HHI/AAAAAAAAACA/H2f6kWZPqdo/s1600/Rabindranath-Tagore.jpg

Jedinstvo je tajna svih tajni. Postojanje dvojnosti smesta izaziva u nasim umovima pitanje i mi tragamo za njegovim resenjem u Jednom, Istovetnom. Kada na kraju otkrijemo odnos i povezanost izmedju to dvoje i zahvaljujuci tome sagledamo ih u sustini kao jedno, osecamo da smo dosli do istine. I, to nas navodi da objavimo paradoks koji zapanjuje vise od svega, da se Jedno pokazuje kao mnostvo, da je izgled suprotan istini, pa ipak nerazdvojno povezan sa njom.
Da stvar bude cudnija, ima ljudi koji izgube to osecanje misterije, koje je u korenu svih nasih ushicenja, kada otkriju jednoobraznost zakona usred raznolikosti prirode. Gravitacija
nije tajanstvenija od pada jabuke. Nevolja je u tome sto se veoma cesto zaustavimo na nekom zakonu kao da je on konacan cilj naseg istrazivanja, a zatim uvidimo da to nije ni pocelo da oslobadja nas duh. On samo pruza zadovoljstvo nasem intelektu i, buduci da se ne obraca citavom nasem bicu, samo otupljuje u nama osecaj beskrajnosti.
Izvrsna pesma, kada se analizira, samo je skup pojedinacnih zvukova. Onaj koji otkrije znacenje, koje je skriveni medij koji povezuje te spoljne zvukove, pronalazi savrsen zakon koji tece celom njenom duzinom, zakon koji nikada nije ni najmanje narusen; zakon rasta ideja, zakon muzike i oblika.
Ali, zakon je po sebi ogranicenje. On samo ukazuje da sve sto jeste ne moze biti drugacije. Kada je covek obuzet iskljucivo traganjem za uzrocnim vezama, njegov um u bekstvu od cinjenica, podleza tiraniji zakona. U ucenju jezika, kada od pukih reci dospemo do zakona reci, potigli smo mnogo. Ali, ako se zaustavimo na toj tacki i bavimo s jedino cudima nastanka, sastava i rasporeda reci, trazeci skriveni uzrok svih njegovih prividnih hirova, ne stizemo do cilja - jer gramatika nije literatura, prozodija (teorija o gradjenju stihova) nije pesma.
Kada stignemo do literature otkrivamo da je ona, uprkos tome sto se povinuje gramatickim pravilima, ipak delo radosti, da je sama sloboda. Lepota pesme je obavezana strogim zakonima, pa ipak ih prevazilazi. Zakoni su njena krila, oni je ne zadrzavaju dole kao teret, vec je nose uvis, u slobodu. Njena forma je u zakonu, ali njen duh je u lepoti. Zakon je prva lestvica ka slobodi, a lepota je potpuno oslobadjanje koje pociva na postolju zakona.
Ovo me navodi na misao kako mora da je misteriozna poveznost ljudskog srca sa prirodom. U spoljnom svetu aktivnosti, priroda ima jedan oblik, ali u nasim srcima, u unutrasnjem svetu, ona nudi sasvim drugaciju sliku.
Uzmimo primer - cvet biljke. Koliko god utancano i prefinjeno izgledao, on je primoran da obavi veliku misiju i sve su njegove boje i oblici primereni njegovom poslu. On mora da donese plod, inace ce se kontinuitet zivota biljke prekinuti, i zemlja bi se pretvorila u pustinju. Stoga i boja i miris cveta imaju odredjenu namenu; cim je oplodjen od pcele, on rasipa svoje fine latice, a stroga ekonomicnost primorava ga da se odrekne i svog prijatnog mirisa. On nema vremena da se sepuri svojom nakicenoscu, buduci da je zaposlen preko svake mere. Gledano spolja, cini se kao da je nuznost jedini cinilac u prirodi, za kojeg sve radi i krece se. Tu se pupoljak razvija u cvet, cvet u plod, plod u seme, seme ponovo u novu biljku i tako dalje, niz aktivnosti produzava se neprekinut. Iskrsne li bilo kakav poremecaj ili prepreka, ne prihvata se nikakvo izvinjenje, a zlosrecna stvar tako zaustavljena u svom kretanju ce smesta biti oznacena kao bezvredna i stoga biti odbacena i osudjena da umre i nestane. U ogromnom ministarstvu prirode postoje nebrojeni resori sa beskrajnim poslom koji se odvija i nezni cvetak, koji tamo posmatrate, gizdavo odeven i namirisan poput kicosa, ni u kom slucasju nije ono na sta lici, vec je pre poput radnika koji dirinci i na suncu i na kisi, koji mora da podnese jasan izvestaj o svom poslu i nema zivotnog prostora da uziva u nestasnoj zabavi.
Ali, kada isti taj cvet udje u srce ljudi, njegov aspekt zaposlene prakticnosti nestaje i on postaje simbol dokolice i spokoja. Isti objekat, koji je spolja olicenje beskrajne aktivnosti, iznutra je savrseni izraz lepote i mira.
Ono sto je za pcelu u prirodi tek boja i miris i obrisi ili sare koji pokazuju pravi put do meda, za ljudsko srce je lepota i radost nesputana potrebitoscu. Oni srcu donose ljubavno pismo ispisano raznobojnim mastilima.
 
Хришћанска је религија таква, да када би из историје њенога оснивања и распростирања уклонили или избацили сва чудна факта, ипак она не би изгубила своју чудесност и божанственост. "Хришћанство, говори блажени Августин, основано је или на чудима или без чуда. Ако је основано на чудима, значи да је оно истинита и права религија, стога што само једини Бог, као свемогући Господ, Творац и Господар природе, може кроз чуда објављивати свемоћност своју. Ако ли је пак чудни постанак наше вјере извршен без чуда, он-да је он - постанак - сам по себи чудо највеће над свима чудима. Јер, каквим је начином такво дјело, које превазилази све моћи људске, могло бити извршено таквим трудбеницима (тј. апостолима, који су раније били прости рибари и ништа више), са таквим средствима и тако брзо, одважно и потпуно"?
 
Они који се подсмијевају над подвизима побожности слични су људима који пливају по току ријеке, а које вода наниже носи, па се ипак смију онима који, желећи да плове уз ријеку навише, хватају се за растиња што се налазе на бријегу ријеке. (Огјуст Никол).
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top