izvini, ne znam kako to tumacite bibliju ali kažeš "svi smo mi prah ..pa nismo mrtvi"
ne osecam da sam prah a ni mrtva..naprotiv živa i živahna
Upravo u tome kako sebe osećaš, doživljavaš i jeste ključ. Evo jednog
odlomka iz knjige Zvoneći kedri Rusije koji odgovara ovoj temi.
Kada sam poodrasla, već mije tri godine bilo, praded mi je jednom prilikom
postavio pitanje:
- Reci, odgovori mi Anastasija, dopada li se svim životinjicama da ih miluje,
mazi tvoja ruka?
- Da, svim. One i repićima mašu, zato što veoma vole nežnost. I travkama,
i cvetovima, i drveću, svima se sviđa, ali repić nemaju svi, da bi njim zamahali
i pokazali, kako je lepo kada ih maze ruke.
- Da li i Zemlja ogromna takođe želi nežnost?
- Zemlja je golema, kraj njen se ne vidi. Ali, ako blagost svi žele, onda je znači
i Zemlja želi. Ali, ko bi mogao Zemlju celu da zagrli? Onaje tako velika, da čak,
deko, ni tvoje ruke nisu dovoljne, da Zemlju celu obgrle...
Pradeda raširi ruke, pogleda ih i potvrdi, sa mnom se saglasivši:
- Da, ni ruke nisu dovoljne moje da bi se cela Zemlja obgrlila. Ali si rekla da,
kao i svi, i Zemlja želi nežnosti?
- Da, želi. Čovekovu ljubav svi žele.
- Eto ti, Anastasija, celu Zemlju i treba da obgrliš. Razmisli, kako da je obgrliš.
Pradeda ode. Kako Zemlju celu da zagrlim, razmišljala sam često. Nisam mogla
da smislim. A znala sam da sa mnom pradeda neće razgovarati, ni pitanje novo
neću čuti od njega, dokle god zadatak ne uspem da rešim. Zato sam se trudila
svim silama. Više od mesec dana je prošlo. Zadatak nisam uspevala da rešim.
I gle, jednom sam vučicu pogledala nežno, izdaleka. Stajala je na drugom kraju
poljane. Vučica je odjednom zamahala repom pod mojim pogledom.
Kasnije sam počela da primećujem da se raduju sve životinjice, kada ih pogledaš
sa radošću i nežnošću. Ni rastojanje do njih, ni njihova veličina ovde nisu važni.
Njih milje obuzima već od pogleda, ili kada pomisliš nanjih sa ljubavlju.
Shvatila sam, njima isto postaje lepo, kao ranije od ruke, kada bi ih rukom mazila.
Tada sam spoznala... »Ja« jesam sa rukama i nogama svojim, ali postojim još i
»Ja« veća od onoga što se rukama može pokazati. I ta velika, nevidljiva, takođe
sam ja. Tako je znači, čovek ustrojen svaki, kao ja. I to veliko u meni, umeće Zemlju
celu da obujmi.
Kada je pradeda došao, rekoh mu, radošću plamteći:
- Gledaj, dedice, vidi, zverčice se raduju sve, ne samo kada ih rukom grlim, već i
kada ih izdaleka posmatram. Nevidljivo, ali moje nešto njih grli, ono i Zemlju može
celu da obgrli. Zemlju ću zagrliti nevidljivom sobom! Anastasija sam ja.
Postoji mala ja,
a postoji i velika. A kako zvati sebe, drugu, još ne znam. Ali, promisliću kako da je
tačno nazovem, i sve ću ti dedice odgovoriti. Tadaćeš i ti sa mnom progovoriti?
Pradeda je progovorio sa mnom odmah:
- Zovi drugu, unukice, sebe – Dušom. Svojom Dušom. I čuvaj Nju, i delaj Njom,
neizmernom.
- Reci, Vladimire, koliko ti je bilo godina kada si uzmogao da spoznaš, osetiš Dušu?