Nikita Kulganov
Buduća legenda
- Poruka
- 37.589
U Kraljevini Jugoslaviji je bio raspad sisitema sto se tice zdravstva, niti se ulagalo, niti je ko vodio racuna o narodnom zdravlju, vladale su bolesti srednjeg veka.
Komunisti su zatekli katstrofalnu situaciju sirom Jugoslavije, posle pobede na izborima 1945. Odmah je pocelo da se radi.
Ekspertski timovi su radili,a sa medicinskih fakulteta su pocele da dolaze prve posleratne generacije koje su zavrsili svoje skolovanje u slobodi.
Svi su bili jednaki i imali su pravo na zdravstvo. Na VMA su od 1945 i civili imali pravo da se lece, a ne samo vojna lica i njihove porodice kao sto je bio slucaj u Kraljevini Jugoslaviji.
Bolnice i klinicki centri su se zidali svuda, cak i svako selo je imali seosku ambulantu.
Treba spomenuti i pojavu epidemijeVelikih boginja tj Variole Vere, kada je ova bolest pobedjena, a ljudi vakcinisani u rekordnom roku.
Zahvaljuci komunistima i njivom ulagnaje u zdravstvo ljudski vek je produzen, a mnoge bolesti su pobedjenje i nisu vise bile smrtne kao u Kraljevini Jugoslavije.
Dugacak je bio put od improvizovanih partizanski bolnica do modernih klinickih centara.
Obrazovanje naših zdravstvenih radnika bivalo je povereno vrhunskim stručnjacima, profesorima medicinskih fakulteta iza kojih su stajale godine i godine rada i objavljenih naučnih radova a u medicinskim školama kao profesori su radili lekari specijalisti i tehničari sa dugogodišnjom praksom u svojim poslovima.
Zdravstvo je bilo dostupno svima, bez obzira na pol, starosnu dob, bilo kakvo opredeljenje. Sam zdravstveni sistem bio je tako podešen da ukoliko u svom zdravstvenom centru pacijent nije mogao dobiti adekvatnu pomoć odmah bi bio transportovan do najbližeg zdravstvenog centra u kojem mu se mogla ukazati pomoć: drumom, vazduhom, pod pratnjom policije ukoliko bi bio u pitanju slučaj koji je zahtevao nezaustavljiv transport.
Fabrike lekova socijalističke Jugoslavije su radile punom parom, zdravstveni naučno-istraživački centri su danonoćno radili na unapređivanju našeg zdravstvenog sistema. U medicini nije bilo sujete, svaki zdravstveni radnik je tačno znao koliko vredi i koje mu je mesto u hijerarhiji. Mito je bilo neprihvatljivo iako, istini za volju, nikada niko nije odbio po neki litar rakije, vina, pršut, domaće pile ili jaja. A pacijenti su to donosili kao zahvalnost zdravstvenim radnicima a ne kao ponudu da bi dobili kvalitetniju zdravstvenu uslugu. Kvalitetna zdravstvena usluga se podrazumevala.
Domovi zdravlja postali su tako zdravstvene ustanove koje su pružale preventivnu i kurativnu zaštitu; prvi dom zdravlja takva tipa bio je osnovan 1953. u Zagrebu. Razdoblje od završetka II. svjetskog rata do 1980-ih obilježeno je razvojem medicinske znanosti i struke, osobito razvojem sustava zdravstvenog osiguranja. God. 1948. obveznim zdravstvenim osiguranjem bilo je obuhvaćeno samo 25% stanovništva, a 1979. god. 85%. Povećao se broj zdravstvenih radnika, od njih 1703 u 1950. na 56 054 u 1978. God. 1978. bila su 7402 liječnika, tj. jedan je liječnik dolazio na 618 stanovnika. Očekivano trajanje života od 1948. do 1978. produženo je u muškaraca za 15,8 godina, a u žena za 17,2 godine
Od 1945. do 1962. godine na VMA su lečeni i civili, a zatim je otvorena posebna Specijalistička poliklinika za građanska lica. Nova zgrada bolnice je izgrađena 1980. godine i nalazi se na Banjici.
https://sr.wikipedia.org/wiki/Војномедицинска_академија
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=67025
Partizanska bolnica u selu Trnavcu, Lika, 1941. Brigu o ranjenicima zbog nedostatka sanitetskog osoblja vodi stanovništvo.
https://sr.wikipedia.org/wiki/Болнице_у_Народноослободилачком_рату
In 1982, after five years of construction, the Military Medical Academy moved into new medical complex, one of the largest in Europe and the largest single hospital edifice in Serbia.[4][5]
https://en.wikipedia.org/wiki/Military_Medical_Academy_(Serbia)
Komunisti su zatekli katstrofalnu situaciju sirom Jugoslavije, posle pobede na izborima 1945. Odmah je pocelo da se radi.
Ekspertski timovi su radili,a sa medicinskih fakulteta su pocele da dolaze prve posleratne generacije koje su zavrsili svoje skolovanje u slobodi.
Svi su bili jednaki i imali su pravo na zdravstvo. Na VMA su od 1945 i civili imali pravo da se lece, a ne samo vojna lica i njihove porodice kao sto je bio slucaj u Kraljevini Jugoslaviji.
Bolnice i klinicki centri su se zidali svuda, cak i svako selo je imali seosku ambulantu.
Treba spomenuti i pojavu epidemijeVelikih boginja tj Variole Vere, kada je ova bolest pobedjena, a ljudi vakcinisani u rekordnom roku.
Zahvaljuci komunistima i njivom ulagnaje u zdravstvo ljudski vek je produzen, a mnoge bolesti su pobedjenje i nisu vise bile smrtne kao u Kraljevini Jugoslavije.
Dugacak je bio put od improvizovanih partizanski bolnica do modernih klinickih centara.
Obrazovanje naših zdravstvenih radnika bivalo je povereno vrhunskim stručnjacima, profesorima medicinskih fakulteta iza kojih su stajale godine i godine rada i objavljenih naučnih radova a u medicinskim školama kao profesori su radili lekari specijalisti i tehničari sa dugogodišnjom praksom u svojim poslovima.
Zdravstvo je bilo dostupno svima, bez obzira na pol, starosnu dob, bilo kakvo opredeljenje. Sam zdravstveni sistem bio je tako podešen da ukoliko u svom zdravstvenom centru pacijent nije mogao dobiti adekvatnu pomoć odmah bi bio transportovan do najbližeg zdravstvenog centra u kojem mu se mogla ukazati pomoć: drumom, vazduhom, pod pratnjom policije ukoliko bi bio u pitanju slučaj koji je zahtevao nezaustavljiv transport.
Fabrike lekova socijalističke Jugoslavije su radile punom parom, zdravstveni naučno-istraživački centri su danonoćno radili na unapređivanju našeg zdravstvenog sistema. U medicini nije bilo sujete, svaki zdravstveni radnik je tačno znao koliko vredi i koje mu je mesto u hijerarhiji. Mito je bilo neprihvatljivo iako, istini za volju, nikada niko nije odbio po neki litar rakije, vina, pršut, domaće pile ili jaja. A pacijenti su to donosili kao zahvalnost zdravstvenim radnicima a ne kao ponudu da bi dobili kvalitetniju zdravstvenu uslugu. Kvalitetna zdravstvena usluga se podrazumevala.
Domovi zdravlja postali su tako zdravstvene ustanove koje su pružale preventivnu i kurativnu zaštitu; prvi dom zdravlja takva tipa bio je osnovan 1953. u Zagrebu. Razdoblje od završetka II. svjetskog rata do 1980-ih obilježeno je razvojem medicinske znanosti i struke, osobito razvojem sustava zdravstvenog osiguranja. God. 1948. obveznim zdravstvenim osiguranjem bilo je obuhvaćeno samo 25% stanovništva, a 1979. god. 85%. Povećao se broj zdravstvenih radnika, od njih 1703 u 1950. na 56 054 u 1978. God. 1978. bila su 7402 liječnika, tj. jedan je liječnik dolazio na 618 stanovnika. Očekivano trajanje života od 1948. do 1978. produženo je u muškaraca za 15,8 godina, a u žena za 17,2 godine
Od 1945. do 1962. godine na VMA su lečeni i civili, a zatim je otvorena posebna Specijalistička poliklinika za građanska lica. Nova zgrada bolnice je izgrađena 1980. godine i nalazi se na Banjici.
https://sr.wikipedia.org/wiki/Војномедицинска_академија
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=67025
Za nekoliko nedelja vakcinisano 18 miliona ljudi
https://gradtrebinje.com/za-nekoliko-nedelja-vakcinisano-18-miliona-ljudi/Partizanska bolnica u selu Trnavcu, Lika, 1941. Brigu o ranjenicima zbog nedostatka sanitetskog osoblja vodi stanovništvo.
https://sr.wikipedia.org/wiki/Болнице_у_Народноослободилачком_рату
Military Medical Academy (Serbia)
In 1949, the hospital was renamed to the "Military Medical Academy", the name it bears to this date. In 1960, the Parliament of Yugoslavia passed an "Act on the Military Medical Academy as the top military medical, educational and medical research institution", which further contoured its supreme status in health system of Serbia and then Yugoslavia.In 1982, after five years of construction, the Military Medical Academy moved into new medical complex, one of the largest in Europe and the largest single hospital edifice in Serbia.[4][5]
https://en.wikipedia.org/wiki/Military_Medical_Academy_(Serbia)
