Uf, ćuti, izlečen sam.
Kojatkinova žrtva i teška odricanja kojima se podvrgavao, naročito su dolazili do izražaja nedeljom, kada su svi bili kod kuće. Obučen u ispranu cicanu haljinu i iznošene papuče, sa štipaljkom u masnoj kosi, predano je u sudoperi prao peršun koji je upravo doneo s pijace. Žena Borčica, na dvosedu čita novine, kćerka pincetom doteruje obrve.
Već za života proglašen mučenikom, ulazio je u feminističku arenu kada su lavice i tigrice bile suviše blage, i kada su ga, pognute glave i pune griže savesti zbog njegovog rintanja, podsticale da im priđe. Oblivenog znojem, videle su ga kako se u mukama nedeljnog pripremanja ručka smeši, uspravan, pogleda uprtog prema nebu. Ne treba mu pomoć. Sve će da uradi sam.
Ovaj sveti čovek svikao je na svakojake porodične muke. Podnosi ih dostojanstveno. Podigao je s čela pramen kose, da ne bi izgledao ožalošćen. Neka ga progone kroz sneg, uz ivicu provalije, neka ga zavezanog za konjski rep vuku po zemlji, bace besnoj kravi, polome zube "papajkama", slabine pocepaju gvozdenim češljem za drndanje vune, probuše usijanim ekserima i kožu oderu s leđa. Trpeće. Neće ni glasa pustiti.
Na sredini dnevne sobe, tako da ga svi vide, sklepao je mali priručni krst na koji će sam sebe razapeti. Ni za to mu ne treba pomoć. Lično će sebe zakucati i na glavu staviti trnov venac. Kazniće ih svojom krvlju koja će kapati, naočigled ovih nezahvalnika, na nov tepih, koji on otplaćuje i zbog kojeg sledećih pola godine ništa sebi neće kupiti.