Žene, poput Alal i Moje srce, bi možda htele da me odvedu na pusto ostrvo, a možda bi htele da prekinem pisanje svog prvog romana "Braća Karabatkovi" i tako nanesem neprocenjivu štetu domaćoj kulturi, ali ne obazirem se na njih.
Razume se, u prethodnoj rečenici sam se šalio. Moj smisao za humor otprilike dotle doseže, da se sprdam s vrednošću knjige. Priznajem, tu sam prema knjizi malo bezobrazan. Knjiga jeste bezvredna tvorevina, ali ipak, svaka knjiga, pa i ovaj moj prvi roman, vrednija je od recimo celokupne auto-industrije naše zemlje, da ne govorimo koliko je vrednija od godišnje proizvodnje većine naših fabrika. Naše fabrike su vrlo zastarele i nevredne, i nije mi jasno kako to ne znaju radnici koji širom zemlje brane njihovu privatizaciju svojim izgladnelim telima.
Gledao sam to preko te-vea, one večeri kada sam pisao priču o Trećoj (koja je, uzgred budi rečeno, kmečala celo prethodno veče i dobar deo noći: "Kojo, Kojice slatki šećeru, posveti mi jednu svoju pričicu, napisao si tolike priče i posvetio ih i mnogo lošijim ribama od mene, a ja sam zgodna, zelenooka plavuša, bla, bla, bla...", a još uvek mi nije rekla ni: "Hvala ti, Kojo, priča je loša, ne sviđa mi se, ali ipak ti hvala, potrudio si se"), i pio kafu iz velike žute šolje (ne volim da se prisećam toga).
Knjiga nikome, osim pesniku naravno, ne šteti, eventualno šteti nesmetanom razvoju dece samohranih moderatorki, ali sve je to zanemarljivo prema šteti i gubicima koje svojim radom proizvode naše neprivatizovane fabrike. Može se reći da sam ja, dok pišem, po našu domovinu korisniji nego celokupna domaća industrija konditorskih proizvoda kada radi, što je sa retko kojim pesnikom iz sveta slučaj. Zato se ponekad osećam vrlo korisno, i ponekad me, kada se sprdam s vrednošću knjige, obuzme kajanje.
U svome neznanju, ja sam mislio da da će ovo, s pustim knjigama na ostrvu, kad počne, trajati nekoliko sati, ili dana - srećom, nisam bio u pravu. A što i ako me povedu? Barbara i Prever bi nam zavideli. Barbara bi zavidela njima dvema, na stihovima, a Prever meni jednom jedinom:
Seti se Kojatkine, bez prestanka je sijalo Sunce
nad pustim ostrvom toga dana, a ti si ležao nasmejan
osunčan, radostan, očaran, pod nama.
Seti se, Kojatkine, bez prestanka je sijalo Sunce nad pustim ostrvom,
a mi smo te srele u ulici Sijama,
nosile po naramak knjiga u rukama, i smešile smo ti se,
i ti si se nama smešio,
ti koga nismo poznavale,
ti koji nas nisi poznavao,
seti se.