General reče još da ima velikih intriga, da se mora dobro paziti na sve, da se iščekuje iskrena pomoć, da ćemo obojica imati posla. I puno još koječega.
- Mi ćemo biti uvek spremni da vas pomognemo u svima poslovima, koji budu ciljali na korist Srbije i njenom Kralju - rekoh mu.
- Tako, bratac, tako.
Posle malog uvoda je mu izjavih i skromnu želju - da mi što bliže kaže o svojim ljudima, koje češće šalje ovamo na - Istok.
- Na svaki način - rekoh. To će biti nužno u interesu svih poslova...
- Jest, jest, imate pravo. Ja sam nameran da vas sa njima i lično upoznam.
- I to bi dobro bilo...
- Na moje ljude, znate, bratac, budite uvereni, možete se slobodno poveriti.
- Molim, molim.
- Vajsman - pomenu general prvo ime svojih agenata.
- Visman?
- Tako, jest on.
- Znam ga, slušao sam za-nj. On ima mislim nekakvu radnju u Sofiji. Representant des maisons de commerceks de St. Petersbourg, Moscou Odessa e.t.c. Takva mu je javna firma. I izvadih i pokazah iz moje fijoke kartu Vismanovu.
- Jest. Poznajete ga lično?
- Ne poznajem ga. Znam - žid je. Ruska policija služi se u više slučajeva židovima. Ali biva više puta da su nesigurni.
- Kako?
- Možda i grešim, ali mi se čini da je jedan Vaisman pre nekoliko godina stajao u poverljivim vezama i sa baronom Temelom (austrougarskim poslanikom).
- Pogrešno ste izvešteni. Ne dao Bog.
- Tako se nekako sećam, ostalo mi je u pameti, kada sam ranijih godina bio opet na ovom mestu - načelnik policije...
- N... - produži general ređati imena svojih agenata.
- Toga gospodina poznajem. On vam je po potrebi i dopisnik. Znam da često čas iz Sofije, čas iz Beograda šalje svoje dopise u petrogradske listove.
- Jest, tako je. Pa onda K...
- I njega znam. On je mahom u Sofiji. Sa njim se služi i bugarska vlada.
- B... - nastavi dalje general.
- Toga gospodina ne poznajem. Ne sećam se, da sam o njemu što slušao.
- On je naš putujući agenat. Istina - retko se bavi ovamo, na ovim stranama. Znate li što o P...
- Ima i njega zabeležena. Prolazi često kroz Beograd. Rekao bih da i on češće, kada ga trebaju, posluži i bugarskoj vladi. Slušao sam da ga bugarski Knjaz lepo pazi.
Sutra dan svratim u hotel „Pariz“ da vratim posetu generalu.
U hodniku, na gornjem spratu, naiđem na T... agenta austrijske policije.
Kad me ugleda - zbuni se.
Začudih se i sam.
- Otkud Vi ovde? - upitah.
- Putnik sam.
- Odakle?
Imao sam neku misiju kod barona Kakliče. Juče sam se vratio, pa sam svratio u vašu prestonicu.
- Mislite li da posetite?
- Baš hoću. Budite molim vas, uvereni, da sam jutros mislio na vas. Jelte, Vi ste sada opet sekcijon-šef. Hoću da budem slobodan, te da vam činim dosadu.
Ja krenuh dalje hodnikom, a on siđe niza stepenice hotela...
Zakucam na generalova vrata.
- Entreee, ču se odgovor.
- Pozor! - rekoh sa osmejkom, posle prijateljskog pozdrava.
- Šta to?
- Pazite se, austrijska policija tu uz vas.
- Za mene?
- Jest, za Vas.
- Istina?
- Istina. Sad sretoh jednog ovde u hodniku.
- Sukin sin, što će?
- Nanjušili da ste ovde. Hoće da saznaju vašu misiju. Prate Vas, to su prepredeni obešenjaci.
- Koja mu je numera sobe?
- Ne znam, pitaćemo dole portira.
- Đavo da ga nosi bestraga - dodade general, sve vrteći glavom.
I onda sedosmo, da mi priča svoje fantastične planove i da mi pokazuje neke svoje beleške.
Uveče, istoga dana, general Grabov dovede u Ministarstvo, da mi prikaže, svoga poverenika u Sofiji - Aleksandra Vismana.
Visman, po narodnosti Jevrejin, imao je komisionarsku radnju u bugarskoj prestonici. To mu je, naravno, bila samo firma. Glavni mu je posao bio - poverljiva politička agentura.
To beše čovek brbljiv, nasrtljiv. Pokazivao se da sve zna. Svaki čas, i ako u mome prisustvu, imao je sve po nešto da predlaže svome šefu, Grabovu, titulirajući ga uvek sa „vaše Visoko-blagorodije“...
Odmah, prvoga časa, Visman je učinio na me neprijatan utisak. Ništa mu nisam verovao. Nikada sa njim nisam ozbiljno govorio. I od prvoga dana držao sam ga dobro na oko. Nekoliko puta dolazio mi je kući - ali ja nisam hteo da budem kod kuće.