“Veliki dio jevreja i kršćana Arabijskog potkontinenta prepoznao je u Muhammedovoj, alejhisselam, poruci istinu i prihvatio islam…dok je bio sasvim mali broj onih koji nisu prezali osporiti istinitost i legitimnost Muhammedove, alejhisselam, vjere. Upravo toj malehnoj skupini pripadali su članovi delegacije od šezdesetak kršćanskih Arapa iz Nedžrana. Oni su u došli u Medinu i, baš kao i sve ostale delegacije, bili veoma srdačno primljeni od njihovoga mubarek domaćina, koji se nije nimalo libio da im čak omogući i da se prema svome vjerozakonu pomole u sred njegove džamije, što i učiniše okrenuvši se u pravcu istoka.
Arapi iz Nedžrana prihvatili su kršćansku vjeru pod uticajem Bizanta prema kome su njihove plemenske državice imale vazalski odnos. U tom smislu su i redovno primali značajnu materijalnu i novčanu pomoć iz Konstantinopolisa. Živeći decenijama, možda i stoljećima (dragi Allah najbolje zna) u ozračju kršćanstva u njihovim srcima se vremenom začela posebna ljubav prema mubarek ličnosti Isāa, alejhisselam, ali, dakako, shvaćenoj i interpretiranoj u tradicionalnom kršćanskome svjetlu. Tako su ga i oni, poput svih ostalih kršćana, shvatali kao, neuzubillah, otjelovljenje Božije zbilje u liku čovjeka, tj. kao Božijega sina u kom je On sebe otjelovio da bi preko njegovoga žrtvovanja bili iskupljeni svi grijesi čovječanstva.
U čvrstoj vjeri u sveto trojstvo Božanskih osoba oca, sina i svetoga duha, članovi ove delegacije se nisu ustručavali od rasprave sa Resulullahom, Muhammedom, alejhisselam, po pitanju istinske Isāove, alejhisselam, prirode. Dakako, Resulullah, Muhammed, alejhisselam, im je riječima punim blagosti i uz poštivanje svih pravila uljudnoga raspravljanja, objašnjavao da jeste istina da je Mesih Isā, alejhisselam, Rūh (Duh) od dragoga Allaha i Riječ Njegova hazreti Merjemi dostavljena, ali da se to samo odnosi na poseban i izuzetno visok stepen bliskosti i ljubavi dragoga Allaha koje Mesih zasigurno uživa, a nikako ne na to da on ima makar i najmanjega učešća u Božanskoj prirodi. On je dakle, govorio im je Muhammed, alejhisselam, samo kod dragog Allaha izuzetno voljen i poštovan rob i Njegov poslanik, ali nikako ne Njegov sin ili bog uz Njega, jer je dragi Allah jedini Bog, osim Kojeg drugoga boga nema. U tom smislu su im, najvjerovatnije, bili citirani i neki ajeti časnoga Kur'ana, kao npr:
O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svome vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isā, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i Riječ Njegova koju je Merjemi dostavio, i Rūh od Njega; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite: "Trojica su!" Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog, hvaljen neka je On, zar On da ima dijete?! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji, i Allah je dovoljan kao svjedok. (4:171)
Ali, fanatični u svojoj vjerskoj gorljivosti, izaslanici iz Nedžrana su i dalje oponirali riječima Allahovoga vjerovjesnika i tvrdoglavo iznosili svoje ''argumente'' kojima su branili Božansku prirodu Mesiha i doktrinu svetoga trojstva, sve dotle dok nisu, još dok oni bijahu u Medini, Muhammedu, alejhisselam, bili objavljeni sljedeći ajeti:
Ovo što ti kazujemo jesu ajeti i Kur'an mudri. Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: "Budi!" - i on bi. Istina je od Gospodara tvoga, zato ne sumnjaj!
A, onima koji se s tobom budu o njemu raspravljali, pošto si već pravu istinu saznao, ti reci: "Hodite, pozvaćemo sinove naše i sinove vaše, i žene naše i žene vaše, a doći ćemo i mi, pa ćemo se usrdno pomoliti i Allahovo prokletstvo na one koji neistinu govore prizvati!" To je, zaista, istinito kazivanje i nema boga osim Allaha!; a Allah je, doista, Silan i Mudar. A ako oni glave okrenu, pa, Allah sigurno dobro zna smutljivce. (3:58-63)[63]
Vjerovjesnik ih je pozvao i proučio im ove ajete i predložio da postupe onako kako je dragi Bog/Allah sugerirao – da se svi, skupa sa porodicama svojim, Njemu pomole i zatraže Njegovo prokletstvo nad onima koji lažu. Izaslanici zatražiše vremena da o tome razmisle i Muhammed, alejhisselam, udovolji njihovoj molbi. A, kada mu sutradan ponovo dođoše, uz njega zatekoše Alija, Fatimu i njihove sinove Hasana i Husejna koje je on očigledno bio pozvao da u svojstvu njegove porodice, u skladu sa objavljenjim ajetima Kur'ana, sudjeluju u zajedničkoj molitvi i proklinjanju lažljivaca. …Suočeni sa Vjerovjesnikom ogrnutim skupa sa članovima svoje porodice i spremnim da u molbi dragome Allahu prokune one koji govore laži o Mesihu Isāu, alejhisselam, izaslanici se pokolebaše i u svojim srcima osjetiše strah da bi se ta kletva ipak mogla okrenuti protiv njih, pa odustadoše od daljnje rasprave i izraziše želju da sa Muhammedom, alejhisselam, sklope sporazum. On je to prihvatio i potpisan je sporazum po kome su kršćani bili obavezni poštovati islamsku vlast i plaćati joj džizju, porez koji im je dragi Allah propisao, ali im je ona zato garantirala živote, vjeru, slobodu, imetak i čast, prihvatajući ih kao svoje podanike koji uživaju svoja prava i izvršavaju svoje obaveze.
Tako kršćanska arapska plemena iz Nedžrana iskoristiše blagodat tolerancije islama i ostadoše mirno i dostojanstveno živjeti na svojim teritorijama … “
Zašto se članovi ove delegacije ne pomoliše, nije li se ipak sumnja uvukla u srca njihova ?( “izaslanici se pokolebaše i u svojim srcima osjetiše strah da bi se ta kletva ipak mogla okrenuti protiv njih, pa odustadoše od daljnje rasprave…”). Da li bi se današnji kršćani pokolebali, jer bi se i danas ovakav susret mogao ugovoriti ili u kršćanskoj ili muslimanskoj bogomolji ???
ali Muhamed uopste ne zvuci uteshno...narocito u poredjenju sa Radosnom veshcu
