Istorijska je činjenica da su Spartanci ubijali svoju decu, ako su bila degenerisana, fizički ili mentalno slaba, ili njihova opšta konstitucija nije bila takva da bi se mogli uspešno snalaziti u ratovima. Isti tretman imali su i teški bolesnici, nemoćni iz bilo kog razloga, kao i starci koji su ubijani jer nisu ispunjavali kriterijume koji bi po vladajućem stavu ovog ratničkog naroda predstavljali vizu za dalji život. Smatra se da je ovo jedan od razloga što je u Sparti ljudski život po nekima iznosio svega dvadeset jednu godinu.
Ovakvi običaji Spartanaca imali su svoju ideološku i moralnu osnovu u stavovima njihovih najslavnijih i najautoritativnijih gradjana. "U tom pogledu, i Likurg, i Solon, i Aristotel, i Platon, njihovi najveći ljudi, filozofi i zakonodavci, pružali su im ne samo ideološkog već i zakonskog oslonca".[4]
Svakako, razlog ovakvog postupanja Spartanaca bio je pre svega poboljšanje ratničkih kvaliteta jedne izrazito ratničke nacije, ali izvesno je da se ne smeju zanemariti ni ekonomski motivi koji se manifestuju u teškoćama jedne mobilne i ratničke države u izdržavanju neproduktivnog dela stanovništva, koje nema perspetivu da to bilo kada postane. Tako, spartanski način života postao je sinonim asketskog i okrutnog življenja.
I austrijski domorodci, Aboridžani, ubijali su decu i starce. Razlozi su bili ekonomski i verski. Sam čin je imao formu ritualnog ubistva i sprovodio se na specijalnim plamenskim svečanostima kojom prilikom su žrtve rituala na kraju pojedene.[5]
Američki Indijanci nisu jeli svoje saplemenike ali je znano da su stare i iznemogle roditelje ostavljali u divljinu gde bi ovi skončali od gladi i žedji ili bi ih rastrgle divlje zveri.[6]
Indijanci, koji su bili pretežno nomadi, nisu dozvoljavali da izlišno žive i time ih sputavaju njihovi ostareli preci i iznemogli saplemenici. Prema tome, razlozi ovakvom postupanju bili su strogo racionalni i bez religijskih ili nekih drugih premisa, i ako se ne isključuju ritualni i folklorni elementi prilikom obavljanja obreda.
Stari Prusi su ubijali svoje nemoćne roditelje samo ako je postojala njihova izričita želja u tom pravcu.[7] Ovakvo eliminisanje starih i nemoćnih je najbliže današnjem pojmu eutanazije.
U Švedskoj su postojale izložene po crkvama velike "porodične budže", kojima su Švedjani, na svečan način ubijali, odnosno premlaćivali teške i neizlečive bolesnike kao i stare i iznemogle ljude i žene.
Oto Banberški tvrdi da su kod starih severnih Slovena mnoge žene ubijale svoju žensku decu - jer su one radjale mnogobrojnu decu - da bi na taj način mogle da ishrane i odoje ostalu, naročito mušku decu, kojoj je pridavana daleko veća važnost. Dakle, razlozi su, u većini slučajeva, čisto ekonomske prirode. Cajler je je pronašao da su lužički Srbi ubijali svoje stare i iznemogle roditelje, rodjake i poznanike, prijatelje, čak i strance samo ako nisu bili sposobni za privredjivanje.
Često su ih žive zakopavali, čak ih kuvali i jeli, priredjujući tom prilikom naročite
svečanosti. Tako je čak i u XVI veku, u Lotaringiji, na porugu pravosudja, neki sudija Remignus osudio na smrt spaljivanjem 800 baba - veštica. One su zaista spaljene na strašnom plamenu lomače.[8]
Slično Slovenima su postupali i stari Indusi. "Stari vračevi Inda imali su laganiji posao, jer su svi lečili samo izlečive bolesnike; neizlečive ne imadoše lečiti jer bi ih njihove svojte odvezle do reke Ganga, natrpale im nos i usta sa posvećenim limunom i pobacale ih u vodu."[9]