Znaju vrapci, znaš ti, znam i ja, ali kao da niko bitniji u našem fudbalu to ne zna. Eto, recimo, šta je sa onim vašim Marjanom Markovićem? Ista fora, eventualno malo bolji centaršut od Milivoja, ali opet vezara sa jedno minimum deset neuspelih pokušaja centaršuta po utakmici.
To bunarenje jeste recept koji je potekao od, pre svih, Mihe, koji je doista imao izuzetan dugi pas, mada više snažan, nego precizan, pa su nešto kao pokušavali da nastave tu tradiciju, ili šta već, ali realno nije toliko često, barem kad je repka u pitanju. Koliko puta sad Obradović po utakmici prolazi po strani i pokušava da centrira, npr? I u Partizanu, i u reprezentaciji. Seti se da ste vi, recimo, od 5 golova Gruzinima 4 dali nakon centaršuteva. Peti je Kadu dao iz penala.
Sila jesmo bili, ali kad nas je bilo 20 miliona i kad nam je ekonomija bila bar nešto ozbiljnija, a ujedno su momci igrali zaista iz zadovoljstva, a ne k'o ovo danas - mrcvare i traže povećanje plate. Uz to je bio prisutan i onaj fenomenalan zakon da igrači ne mogu da odu u inostranstvo pre 27. ili 28. godine. Za to komunjarama treba skinuti kapu, zaista. Sve je tad u vezi fudbala bilo dosta ozbiljnije.
Poslednje što se može smatrati uspehom srpskog fudbala je polufinale prvog svetskog prvenstva u Urugvaju 1930. kad Hrvati nisu hteli da igraju zbog selidbe centra FSJ iz Zagreba u Beograd, pa smo bez njih podelili treće mesto sa Amerima. A to je bilo, priznaćeš, odavno.